Važnost i značaj dove / The Importance of Supplication

March 20, 2015 Leave a comment

Važnost i značaj dove

Imam Sedin Agic Rekao je uzvišeni Allah u suri Bekare 186: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. Dragi brate! Najvažniji i najvredniji trenutak u čovjekovom životu je kada se suočava sa insan sa svojim Gospodarom, Allahom dž,š. Doviti je najbolji put da budeš sam sa Allahom dž,š. Kaže poslanik a,s, u hadisu kog bilježi imam Tirmizi: Dova je srž (suština) ibadeta!.

Dova je znak jake veze između Allah dž,š, i Njegova roba. Distanciranje od namaza će dovesti do pogoršanja čovjekove veze sa Allahom dž,š, i tako će proizvesti ljenost u vjerskom životu. A posebno draga barćo u današnjem modernom svijetu! Gdje postoje mnoge stvari koje čine naša srca okrutnim, a odanost namazu je od velike koristi! Jedna od njih je da nam srce ne bude okrutna!

Živjeti sa namazom je skoro isto kao da vidimo svog Gospodara! Pa i ako mi Njega ne vidimo ipak smo sigurni i ubjeđeni da On nas Vidi! Kao što nam i poslanik a,s, kaže: Dobročinstvo ili ihsan je obožavanje (robovanje) Allaha kao da Ga vidimo jer i ako mi Njega ne vidimo On nas vidi. Namaz je jedna vrsta discipline koja nam pomaže i omogućava da budemo blizu svog Gospodara, i pomaže vjerniku da unapredi svoj život u duhovnom i fizičkom smislu. Vrijeme je jedna velika blagodat, i to je veliki emanet koji nam je dat! A namaz je taj koji nam pomaže da očuvamo vrijeme u životu!

Uzvišeni kaže u suri El-Asr: Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

Svaki momenat i svako djelo insana koji je uronjen i zadubljen u namaz on je pun obazrivosti. Allahova milost koja obuhvata vjernika je kao proljetni povjetarac, takvi na zaboravljaju za Allaha u bilo kojem vremenu, bez obzira na njihov angažman i zauzetost, njihova srca i njihova suština je sa Allahom dž,š.

Njihove ovosvjetske brige i obaveze ih ne zaustavljaju od spominjanja Allaha dž,š. U suri Nur 37 Allah dž,š, kaže: ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.

Dok su u sticanju ovosvjetskih dobara i prifita, nihova srca su sa Onim ko ih voli, Koji ih štiti i Koji ih nadzire i Koji Bdije na d njima! U ovakvom stanju oni koji se nađu oni zapravo manifestiraju ajet u kome Allah dž,š, kaže: Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti! Sura Bekare 152.

Ne zaboraviti Allaha je činjenica koju vjernik može pronaći kao poteškoću i da učini grijeh ili neki prijestup preko Allahovih granica. Vjernik razmišlja i meditira o vrijednostima koji su mu date kao strast da sačuva ljepotu stanja u kojem je sam sebe pronašao. Tako će biti obazriv da poduzme neke mjere ili da učini neki korak koji mu ne bi narušio njegov vlastiti mir u duši.

Imal veće sreće od zadobitka Allahove dž,š, Milosti, Onaj Koji nas čuje kada nas niko drugi ne čuje, Onaj koji nas vidi kad nas niko drugi ne vidi, onaj Koji poznaje naše namjere kada niko ne zna šta smo naumili, Onaj Koji nam može pomoći kad nam niko nije u stanju pomoći, Onaj Koji se brine za nas kad nas svi napuste!

Namaz je brate dragi izvor ove ljubavi i milosti! Zato kažemo da je život sa namazom, život mira svjesti. Allah dž,š, kaže u suri Gafir 60: Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.”

Ebu-Hurejre r,a, prenosi da je Allahov Poslanik a,s, rekao:  Zaista, Allah ne gleda u vaša tijela, niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela.
Hadis bilježi Imam Muslim. Poslanik a,s, kaže: Molite Allaha uvjereni da će vam se odazvati, i znajte da Allah neće primiti dovu od nemarnog, odsutnog srca. Imam Tirmizi.

Dova je ibadet, kako kaže poslanik a,s, u svakodnevnim namazima učimo suru El-Fatiha, a ova sura obuhvata svakodnevni zikr i spominjanje Allaha dž,š. Fatiha je ključ Kur’ana, koja u sebi sadrži naljepše rečenice (ajete), Fatiha mjenje sve a nju nemože ništa zamjenuti. Ovo je jedan od dokaza koliko je vjernik povezan i koliko mora biti povezan sa namazom.

Da završim sa hadisom u kome poslanik a,s, kaže: Primjer onoga koji spominje Allaha i onoga koji ne spominje Allaha je kao primjer živog i mrtvog! Imam Buhari. Read more…

DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

March 19, 2015 Leave a comment

DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

dua101.jpgČovjeku je ostavljeno na volju da traži bilo šta, ako u tome vidi dobro za sebe, ali on mora obratiti pa­žnju i na neuslišavanje dove, smatrajući odbijanje dove dobrim za sebe i korisnim, prepuštajući Uzvi­šenom Allahu da presudi o koristi ili štetnosti dove za njega, molitelja. Iz tog razloga nedopustivo je da molitelj osjeća bilo kakvu nelagodu ili nezadovolj­stvo što Uzvišeni nije uslišao njegovu dovu. O tome upravo govori kur’anski ajet: ”Čovjek (kad moli) i proklinje i blagosilja, čovjek je doista nagao.” (El- -lsra’, 11.)

Milostivi Allah nas podučava da vaga ispravnosti i korisnosti stvari nije u našim rukama. U tom kon­tekstu On kaže: ”…moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko do­bro dao.” (En-Nisa’, 19.) U drugom ajetu, Uzvišeni Allah je objavio: ”…vi ne smatrajte to nekim zlom po vas, ne, to je dobro po vas. ..” (En-Nur, 11.)

Kada Uzvišeni Allah ne usliša tvoju molbu, ne misli da je to znak Njegove srdžbe ili kazne! Ne, to je znak veličine Njegovog gospodarstva – rububijjeta, jer On, Svemilosni, ne samo da želi zadovoljiti Svoga roba, već hoće da mu podari ono što je najbolje i naj­korisnije za njega. Kada bi Uzvišeni Allah uslišavao i udovoljavao svakoj molbi Svojih robova, bila ona do­bra ili štetna za njih, ljudi bi se doista našli u velikim problemima i nedaćama.

Sta mislite da Svevišnji Allah usliša kletvu majke koja iz srdžbe moli protiv svoga djeteta i viče: ”Bože, zamotaj me u crninu i neka mi ljudi za njega saučešće iskazuju!”, ili izriče kletvu: ”Bože, uzmi ga k Sebi i riješi me muka!” Svaka majka bi, u slučaju da ova dova bude uslišana, osjećala tugu, bol i kajanje u srcu zbog svojih riječi, ma koliko velika bila njena srdžba. Kad se pribere i povrati svijesti, ta majka moli Boga da ne usliša njene kletve, jer ih je izrekla iz re­volta i nesvjesno. Sve su to psihička stanja kroz koja prolazi čovjek i u kojima pronalazi izlaz u dovi, pa poviče, pogleda usmjerenog ka nebu: ”Moj Gospo­daru!” i moli, a kada se povrati u zbilju i razum nad­vlada osjećanja, čovjek se osjeća sretnim i zadovolj­nim što mu se Gospodar nije odazvao.

VRIJEME DOVE

Dovu treba upućivati uvijek, svakog časa i na sva­kom mjestu, jer ona predstavlja čvrstu vezu između pokornog roba i njegovog Gospodara. Ako se čovjek obraća dovom Uzvišenom Allahu u svakom stanju, Svemilosni će biti uz svaku njegovu pomisao i ra­dnju, a, kao takav, rob neće zalutati, niti će biti ne­sretan. Kada čovjek osjeti u svome srcu da je cijeli svemir bespomoćan i u stanju ovisnosti, a da je samo Uzvišeni Allah neovisan i kadar sve učiniti, ta činje­nica će ga približiti i učvrstiti u ispravnom vjerova­nju.

Traženje podrške i pomoći od Svemogućeg Allaha u svim poslovima predstavlja idealan metod sigur­nog i smirenog života, s obzirom da takvo postu­panje ima za posljedicu konstantnu svijest da je Uzvišeni Allah Svojom snagom, moći i veličinom uz Svoga roba, a to neminovno u srce čovjeka ulijeva smiraj i zadovoljstvo; jer pored Allaha ne postoji ve­liki, pored Allaha ne postoji moćni, pored Allaha nema snažnoga.

Dok dozivaš i moliš Uzvišenog Allaha, ti se osla­njaš na Onoga Koji je snažan, Onoga Koji je Živi (El- -Hajj) i neće umrijeti, Koji je Prisutni (El-Mevdžud) i neće nestati, Koji je Svemoćni (El-Kadir) i čija snaga ne slabi, niti prestaje. Kad god Ga pozoveš, On je snažan i moćan da ti se odazove i udovolji tvojoj molbi. A kako i ne bi, ta On sve čuje i sve zna! Ti ne izlaziš izvan sveobuhvatnosti Njegovog sluha i vidi niti za jedan jedini tren.

Kad podigneš ruke i pozo­veš Ga, On te čuje i vidi, jer On, Uzvišeni, nad sve­mirom bdije i uzdržava ga, a da Ga pritom ne obu­zimaju ni slabost, ni drijemež, niti san. Pročitaj ri­ječi Gospodara svjetova: ”Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san…” (El-Bekare, 255.)

On je uvijek uz Svoje robove, ne zapostavljajući niti za trenutak ono što je stvo­rio. Njemu je sve pokorno i niko ne izlazi izvan sve­obuhvatnosti moći Njegove. Sve je potčinjeno Nje­govom stvaralačkom htijenju. On je čovjeku ostavio slobodu volje da izabere put pokornosti ili grijeha, a da je htio, mogao je sve ljude učiniti pokornim. Uzvi­šeni Allah je objavio Svome poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni šije svoje sagnuli.” (Eš-Su‘ara’, 3.-4.)

Gospodar Veliki je Svojom voljom ostavio mogu­ćnost ljudima da vjeruju ili ne vjeruju, pa je vjerni­cima dao snagu da vjeruju, a nevjernicima snagu da čine grijehe. Uz sve to, On je prezreo čin upućivanja molbe i vapaja nekome drugom pored Njega i ne voli da se ljudi okreću onome što je On stvorio. Poslušajmo kur’anski ajet: ”Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima se, pored Njega, klanjaju. Onoga koga Allah ostavi u zabludi - niko ne može na Pravi put uputiti.” (Ez-Zumer, 36.)

Ako iskreno uputiš dovu samo Uzvišenom Allahu, uvjeren si da niko ne pruža pomoć osim Njega i da samo On može izmijeniti stanje. U slučaju da zamoliš čovjeka koji ima vlast i ugled, ti tražiš od onoga koji ne može izmijeniti stanje i koji ne po­sjeduje neograničenu moć i snagu, jer moliš onoga koji živi na prevrtljivom dunjaluku. Danas taj čovjek ima neku moć i vlast, ali to sutra lahko može izgu­biti. Možda je danas imućan, ali preko noći može osiromašiti, danas je živ, ali sutra će umrijeti. Na­daš se da će udovoljiti tvojoj molbi, a on se, možda, okomi i rasrdi na tebe. Međutim, kad zamoliš Uzvi­šenog Allaha, od Njega ti dolazi samo dobro. l, kada bi svim ljudima udovoljio i dao ono što traže, On ne bi osiromašio i Njegove riznice ne bi se ispraznile. On je Opskrbitelj (Er-Rezzak), Koji daje, kome On hoće, bez mjere i povoda.

U hadisi-kudsiji navode se riječi Uzvišenog: ”O, robovi Moji! Svi ste vi u zabludi, osim onoga kojeg Ja uputim, zato molite od Mene uputu, Ja ću vas uputiti. Svi ste vi siromašni, osim onoga kojeg Ja imućnim učinim, pa molite od Mene opskrbu, Ja ću vas opskrbiti. Svi ste vi grješni, osim onoga kome Ja oprostim, pa onaj, ko među vama zna da Ja praštam, neka oprost od Mene ište, Ja ću mu grijehe oprostiti, Meni je to lahko učiniti. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i pokazali vjerovanje poput vjernika najčestitijeg srca među ro­bovima Mojim, to ne bi povećalo Moju moć niti za veličinu krila mušice. A isto tako, kada biste se svi vi, prvi i posljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i nevjeru pokazali poput nevjernika najkrućeg i najrazvratnijeg srca, to ne bi umanjilo Moju moć niti za veličinu krila mušice. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili na jednom mjestu, a potom svi od Mene zatražili sve ono za čim čeznete, pa vam Ja svima udovoljio i dao ono što tra­žite, to ne bi umanjilo ono što imam osim onoliko koliko bi se umanjilo more kada bi neki od vas u njega zamočio iglu, a potom je izvukao. To je zato što sam Ja Dževvad – Darežljivi, Madžid – Slavni, ra­dim što mi je volja. Moja nagrada je samo jedna riječ, a i Moja kazna je samo jedna riječ. Kad nešto hoću, Ja samo kažem: ’Kun’ – ’Budi!’, i ono postane!”

DOVA JE SRŽ IBADETA

Dova je srž ili suština ibadeta, jer ona predstavlja okretanje ka Uzvišenom Allahu i predavanje Njemu u svim situacijama, priznavanje slabosti i mizernosti ljudske snage pred snagom i moći Allahovom, te pri­sjećanje čovjeka na Uzvišenog Allaha. U teškim i bezizlaznim situacijama svi grješnici, zalutali i ne­vjernici ne dozivaju nikoga drugog do Svemogućeg Allaha, a to je zato što čovjek u tegobi i krizi ne može lagati samoga sebe. Čovjek u svojoj prirodi i urođenim osjećajima nosi pouzdano znanje o tome da samo Uzvišeni Allah posjeduje apsolutnu moć i snagu da izmijeni situaciju. Uzvišeni je objavio u Kur’anu: ”Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu ne­volju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila za­desila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.” (Junus, 12.)

Na drugom mjestu, Uzvišeni nam predočava još jedan postupak čovjeka u tegobi: ”On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa, kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac za­plove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ’Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”’ (Junus, 22.)

U kritičnim situacijama čovjek ne doziva nikoga pored Svevišnjeg Allaha. Na taj vapaj, Uzvišeni Allah se odazove i spasi ih, ali se oni nakon toga opet odmeću i zaboravljaju da su dozivali Allaha, Stvorite­lja, i dali Mu zavjet. Uzvišeni Allah je postavio dovu između Sebe i Svoga roba bez ikakvog posrednika i stoga ona predstavlja izravan poziv i dozivanje Svemilosnog Allaha.

Prilikom učenja Kur’ana, primijetit ćemo da, kad vjernici ili neko drugi pitaju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o nečemu, ubrzo iza toga slijedi odgovor od strane Uzvišenog Allaha, a ajet započinje sa imperativom Poslaniku: ”Reci!” Naprimjer: ”Pitaju te o mlađacima. Reci: ’Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk’…” (El- -Bekare, 189.)

lli: ”A pitaju te o planinama, pa ti reci: ”Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti.” (Ta-ha, 105.) l u mnogim drugim ajetima nailazimo na istu formu rečenice koje započinju sa naredbom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Reci!”, čime Uzvišeni Allah ukazuje na to kako je odgovor Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na postav­ljeno pitanje, ustvari, odgovor kojeg je on, sallalla­hu alejhi ve sellem, dobio putem objave. U jednom slučaju na postavljeno pitanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kur’anski odgovor je izostavio ri­ječ ”Reci!” Radi se o ajetu: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (El-Bekare, 186.) Uzvišeni nije kazao: ”Reci im: ’Ja sam blizu!”’, kako bi spomenuti odgovor bio direktan odziv i po­jašnjenje od strane Samilosnog Allaha. To nas pod­sjeća da je dova direktan odnos (ili molitva) čovjeka prema Bogu, a tu povezanost i taj odnos roba prema njegovom Gospodaru i Svemilosni Allah voli i nje­guje. Uvijek, kada podigneš ruke u dovi i zavapiš: ”Ja Rabbi!” (”Moj Gospodaru!”), ti uspostavljaš direktan odnos sa svojim Gospodarom.

U dovi reci šta hoćeš i traži šta želiš, to će ostati tajna između tebe i tvoga Gospodara. Svevišnji Allah želi da nam ukaže na to koliko je On blizu Svojih robova, te kako su mu Nje­govi pokorni robovi bliski, pozivajući ih da Ga do­zivaju i mole u svakom času. Od poniznog roba se zahtijeva da upućuje dovu svome Gospodaru stalno, svakog trenutka, ali uz svijest da svaka dova neće biti uslišana. Takvo konstantno dozivanje Uzvišenog Allaha i upućivanje dove čin je iskrenog vezivanja i prepuštanja Njemu, Svevišnjem.

Šta je to iskreno prepuštanje i vezivanje za Allaha? To je iskazivanje poniznosti i pokornosti Bogu, pri­bližavanje Njegovoj milosti, vapaj i srčano dozivanje i preklinjanje u molbi. Najomraženiji ljudski postu­pak kod Boga jeste oholost i uzdizanje, bilo to fizički, šepureći se, ili u prenesenom značenju, sviješću o svojoj vrijednosti i važnosti i držeći do uvjerenja da se sve može ostvariti svojom pameću i vještinama. Kada takvom bude dokazana njegova slabost i nemoć da riješi i najmanji problem, tek tada shvati mizernost i bezvrijednost samoga sebe. Takve situacije čovjeka osvijeste i upute ga na spoznaju da postoji Neko ko sve može, za Kojeg ne postoje ograničenja i prepreke na Zemlji, niti na nebu. U tom kontekstu i kroz prizmu takvog razmišljanja dokučujemo za­što je dova srž ili suština ibadeta i pokornosti Uzvi­šenom Allahu – zato što čovjek shvaća da je bespo­moćan i nemoćan, da su njegova saznanja i vještine slabe, a snaga koju ima mizerna i bezvrijedna.

Dova nam donosi osjećaj slabosti kad zamijetimo snagu Allaha i Njegovu moć. Taj osjećaj briše u nama poimanje neovisnosti koje smo izgradili kod sebe zbog upoznavanja i ovladavanja nekim fizičkim pro­cesima i uzrocima, te slama u nama samoobmanu o vlastitoj vrijednosti i veličini. Kada rob u sebi po­ruši barijeru oholosti, gordosti, samodopadljivosti i samoobmane o važnosti, tada je dokučio bit robo­vanja, dokazao poniznost Allahu u ibadetu i zavrijedio veličinu i slavu kojom Bog dariva one Njemu pokorne.

U času, kad osjetiš da ništa ne vrijediš i da si niko, da imaš potrebu za onim ko će te uzeti za ruku i povesti, kad sluhom, vidom i razumom dokučiš da te niko od onih oko tebe ne može povesti naprijed osim Svemogućeg Allaha i da te jedino On može pomoći i podržati, tada si na pragu istinskog ubudijjeta – pokornosti Svemilosnom Bogu. To je zadaća vjer­nika: da bude uvjeren da je nemoćan svojom snagom i znanjem išta postići, ne zaboravljajući Moćnoga, Koji sve može i u Čijoj ruci je vlast i uprava svega, da se u teškoćama i nedaćama samo Njemu obraća i kod Njega zaklon traži.

U tom kontekstu, Uzvišeni Allah u hadisi-kudsiju veli: ”Ko bude obuzet zikrom – sjećanjem na Mene, pa ne stigne tražiti ono što mu treba, Ja ću mu daro­vati najbolje čime darivam one koji traže.”

Ako, pak, budeš od onih čija je molba uslišana i dobiješ traženu dunjalučku korist, zar se ne prisjećaš da ti je Uzvišeni Allah predodredio dobro prije nego si i postao i našao se na ovom svijetu? Svemogući ti je pripremio udio u univerzumu prije nego si u njemu počeo živjeti, On ti je rezervisao i odredio dobro prije nego si naučio da od Njega tražiš i moliš, darovao te blagodatima dok si još bio u majčinoj utrobi i oba­suo te dobrima dok si bio nejako dojenče čiji se ra­zum tek razvijao. On ti je ukazao blagodat prije nego si upoznao blagodat i dokučio njenu vrijednost zbog koje se za nju moli od Boga. U utrobi majčinoj si dobijao hranu, a nisi ni znao šta je to hrana. Dobijao si ukusnu i čistu hranu u kojoj nema nikakvog otpada koji bi se na fiziološki način izbacivao iz organizma. Nakon dolaska na ovaj svijet, tvoja opskrba i hrana su bili spremni u majčinim grudima, hrana koja će ti dati snagu, pospješiti razvoj i osigurati tjelesni imu­nitet. U svakom času, kada osjetiš glad, tvoja hrana je spremna, bez prethodne pripreme i zgotovljanja, u grudima tvoje majke, obogaćena svim sastojcima potrebnim za tvoje tijelo.

Ako nam je Mudri Allah podario sve ove blagodati prije nego smo naučili šta su to blagodati i prije nego smo saznali kako da ih od Njega tražimo i, ako je On, Sveznajući, uredio ovaj univerzum potčinjavajući ga našim potrebama i prohtjevima, pitam se koliki je naš udio u dovi?! Dova je u tom slučaju samo pokazi­vanje pokornosti i predanosti Svemogućem Allahu. Jer, čovjek koji nije obmanut fizičkim uzrocima i zakonitostima u prirodi, uništava osjećaj svoje moći, neovisnosti i samoobmanjujuće zanesenosti duše. Kad čovjek moli Uzvišenog Allaha u takvom stanju, njegova je molba krunisana poniznošću, predanošću i osjećajem nemoći pred Allahovom veličinom i svemoći – a to je najuzvišeniji cilj dove..

Ukratko rečeno, dova je poziv ili molba upućena od strane slabijeg ka jačem i moćnijem, u kojem molitelj traži ostvarenje nekog cilja ili dobra koje on svojom snagom i njemu podarenim uzrocima ili fak­torima ne može postići. Obično se čovjekovo ponašanje mijenja s promje­nama u životu, napretkom civilizacije i sve većim čovjekovim spoznavanjem uzročno-posljedičnih za­kona u prirodi, pa se često dešava da on zaboravi na Allaha i pouzda se u otkrivene prirodne uzroke i fak­tore. Treba znati da Allahovo neodazivanje na našu molbu ne znači i Njegovo nezadovoljstvo s našim djelima, jer su često dobro i korist, kojima se na­damo, upravo skriveni u neostvarenju onoga što tra­žimo.

U odnosu ljudi spram dove, Uzvišeni Allah ot­kriva brojne mudrosti, s obzirom da molitelj u svo­joj dovi nekada traži dobro za sebe i one koje voli iz svoga okruženja, a u drugoj prilici, kad ga ophrvu problemi i nađe se u stanju psihičke rastrojenosti, molitelj proklinje; tako majka kune svoje dijete, otac moli protiv svoga sina… Šta mislite da Svemogući Allah uslišava i prima svaku dovu, pa da udovolji pozivu ogorčene majke ili usliša kletvu srditog oca, na što bi ovaj svijet ličio?! Iz tog razloga, Svemilosni Allah je objavio: ”Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali…” (Junus, 11.)

Ako nam Uzvišeni Allah odgađa dovu u kojoj, u stanju srdžbe i odsustva svijesti, proklinjemo i prizi­vamo zlo za one koje volimo ili nam ne primi dovu u kojoj tražimo smrt, prizivamo zlo ili molimo ne­sreću za sebe lično – pa On, Uzvišeni, zna da je to dova nerazboritosti i nepromišljenosti i odbijajući da nam je usliša ustvari nam ukazuje Svoju milost. To je dovoljan znak da Uzvišeni Allah pokazuje mi­lost prema Svojim robovima tako što gledau njihova stanja i osjećaje kad mole i upućuju dovu i uzima u obzir njihovo neznanje u pogledu poimanju dobra i zla, štetnoga i korisnog. Iz tog razloga, Svemilosni Allah se odaziva samo na dovu koja svojim sadržajem predstavlja stvarno i potpuno dobro za molitelja.

***

Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”

Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi

Ko su bile Haridžije?

March 16, 2015 Leave a comment
2e9d74178222d0e0e96902f4998cc6e7_XLKroz islamsku povijest, u različitim periodima nicale su nove sekte zagovarajući radikalne i drugačije tumačenje vjere. Jedna od najradikalnijih i najnasilnijih gupa nastalih tokom političkog meteža za vrijeme halife Alije b. Ebi Talib r.a. (656. – 661. g.) jesu Haridžije. Počeli su sa radikalnim političkim težnjama, te su kasnije razvili ekstremno učenje i tumačenje vjere, što ih …

Kroz islamsku povijest, u različitim periodima nicale su nove sekte zagovarajući radikalne i drugačije tumačenje vjere. Jedna od najradikalnijih i najnasilnijih gupa nastalih tokom političkog meteža za vrijeme halife Alije b. Ebi Talib r.a. (656. – 661. g.) jesu Haridžije. Počeli su sa radikalnim političkim težnjama, te su kasnije razvili ekstremno učenje i tumačenje vjere, što ih je odredilo nasuprot većine ostalih muslimana. S obzirom da njihovo političko djelovanje i učenje nije dobilo veliki primat među muslimanima, ipak, u nekim periodima su imali ogroman uticaj na određene grupe. Kroz proteklih 1400 godina po Hidžri, njihova ideologija je uspjela zaživjeti u nekim zajednicama muslimana, koje nisu imale jak uticaj na ostatak ummeta.

Pozadina pokreta Haridžija
U junu 656. godine (35. po Hidžri) na Osmana b. Affana, poglavara islamske države, bio je izvršen atentat. Ubice halife su bili grupa nezadovoljnih egipatskih ratnika, jer im je smetala presuda h. Osmana koju je donio u jednom slučaju između njih i namjesnika Egipta. Za razliku od prethodne dvojice halifa Ebu Bekra i Omera, koji su za sobom ostavili barem neke smjernice o izaboru novog halife (Ebu Bekr je lično odredio Omera b. Hattaba za halifu, dok je Omer odredio vijeće od šest članova koji su među sobom trebali izabrato novog halifu), Osman nije ostavio svojim nasljednicima nikakve upute o načinu izbora novog halife.

Nakon atentata ubice halife su držale Medinu pod svojom kontrolom, te su tražili od Alije b. Ebi Taliba da preuzme halifat. Alija je, naravno, odbio ponudu. Prihvatanje poziva da preuzme halifat, neki bi mogli tumačiti kao njegovu indirektnu upletenost u slučaj ubistva i odobravanje atentata na Osmana, što je nezamislivo, s obzirom da je Alija poslao svoje sinove da zaštite Osmana kada su ga pobunjenici zarobili u njegovoj kući. No, kada su neki velikani Medine savjetovali Aliji da je on najbolji izbor muslimana u tom trenutku, koji bi mogao dovesti ponovo mir i stabilnost, pogotovo zbog njegovog statusa da je bio Poslanikov rođak i zet, on je, ipak, premišljajući se, na kraju prihvatio poziciju četvrtog halife islamske države.

Stupajući na čelo hilafeta, Alija je odmah dobio opoziciju i neistomišljenike. Jedan od njih je bio rođak Osmana b. Affana, Muavija b. Sufjan, tadašnji namjesnik Sirije. On je dao uslov ukoliko da prisegu i prizna novog halifu, Alija treba da kazni pobunjenike iz Egipta i ubice h. Osmana. Alija je vjerovao da to nije mudro učiniti u toj situaciji. Iako nije odobravao atentat, smatrao je da bi kažnjavanje pobunjenika dovelo do još većeg revolta i krvoprolića, te bi ubrzalo propast mlade muslimanske imperije, a to on nije želio.

Bez Muavijine prisege i priznanja, Alija je ostao bez podrške jedne od najvećih i najprosperitetnijih provincija hilafeta. Muavija je bio popularan i cijenjen u Siriji. Postavljen je za namjesnika Sirije još za vrijeme halife Omera, i učinio je ogroman korak, uspjevajući da uspostavi dobre odnose između starosjedilačke kršćanske populacije i novopridošlih islamiziranih Arapa. S druge strane Alija je imao veliku podršku u Iraku, posebno u gradu Kufa, gdje su njegove pristalice bile ogorčene zbog Muavijinog odbijanja da da prisegu Aliji.

Kako bi se izbjegao sukob između pristalica Muavije iz Sirije, i Alijinih iračkih pristalica, njih dvojica su se odlučila da spor rješe arbitražnim putem. Dogovorili su da treća strana objektivna i neovisna, rješi spor i pronađe rješenje, te bi tako novi halifa mirno rješio sukob i izbjegao podjelu hilafeta. Međutim, Alija je naišao na neočekivane komplikacije tokom arbitraže. Neke od njegovih pristalica su otišli daleko smatrajući da je on imao potpuno pravo što nije kaznio Osmanove ubice, te su uveliko bili razočarani njegovim pristankom na arbitražu. Prema njima, Alija je učinio veliki grijeh pristavši na arbitar sa Muavijom, te su se odvojili i napustili Aliju, i po tome su dobili naziv Haridžije (također poznati kao Haridžiti) što znači “oni koji su napustili”.

Učenje i vjerovanje Haridžija
Nastanak i razvoj pokreta Haridžija i njihovog učenja, je zanimljiv po tome što se može vidjeti kako se od jedne političke ideje može izroditi potpuno novi pravac i konfesija u islamu. Kroz sličan proces prošli su i Šiti nešto kasnije u povijesti. Stav Harižija, da je Alija pogriješio, ubrzo se pretvorio u vjerovanje da svaki musliman koji učini veliki grijeh nije podoban da vlada. U početku je ovo bio samo jedan extreman stav, ali, nažalost, nije se završilo samo na njemu.

Haridžije vjeruju da su veliki grijesi sami po sebi dio kufra. Također tvrde da ako musliman počini grijeh, automastki postaje kafir, te imaju pravo da se bore protivnjega i pogube ga, čak ako je u pitanju halifa ili ashabi Poslanika a.s. Što više, ako ne prihvataš njihov stav da je veliki grijeh dio kufra, također si nevjernik i stiču pravo da te ubiju ili se bore protiv tebe.

Vjerovanja Haridžija nemaju veliku podršku u islamskoj teologiji (Ehli Sunnet). Tekfir (proglašavanje nekoga nevjenikom) je jako rijetka i krajnje usamljena pojava u islamskom vjerovanju, mišljenje većine je, kao što je navedeno u djelu ‘Akida et- Tahavija’, jeste da jedina situacija u kojoj osoba prestaje biti muslimanom je ako javno izjavi da ne vjeruje u Jednog Boga i Muhameda kao Božijeg poslanika. Veliki broj Haridžija je neobrazovana i ne poznaju dovoljno Kur’an i hadise Poslanika a.s. Većinna su bili Beduini, pustinjski razbojnici, koji su bili neuki i nisu najbolje razumijevali islam, te su lahko prihvatali učenje Haridžija.

Haridžije nikada nisu imali veliku populaciju, osim što su pogrešno tumačili islam, njihove ideje su bile previše ekstremne za većinu ljudi, ali to ipak nije spriječilo malu grupu Haridžija da imaju veliki utjecaj u nekim islamskim sredinama. Prema njihovom učenju, oni su pokušali smaknuti sve političke lidere koji su sudjelovali u arbitraži i bili razlog njihovog odvajanja od Alije. Pokušali su ubiti Muaviju i Amr b. Asa koji je bio namjesnik Egipta. Ipak su 661. godine uspjeli da ubiju Aliju r.a. Ubistvo Alije, Poslanikovog zeta i rođaka, dovelo je do kraja vladavine četvorice pravednih halifa i početak vladavine Emevija na čelu sa Muavijom.

Kroz minula stoljeća konstantno su stvarali nerede i smetnje za vrijeme vladavine Emevija i Abbasija. Tokom svojih mnogobrojnih pobuna nikada nisu uspjeli da zauzmu važne islamske centre, ali su mudro koristili svoje poznavanje prilika u pustinji, lutajući hilafetom i uznemiravajući sve one koji nisu htjeli prihvatiti njihovo učenje. U sjevernoj Africi uspjeli su pridobiti Berbere, koristeći ih za svoje nerede protiv vladajuće arapske klase.

S vremenom učenje Haridžija polahko izumire. Postali su taoci svog ekstremizma, koji ih je spriječio da budu općeprihvaćeni od većine muslimana. Na kraju sasvim malobrojni od njih su ipak uspjeli da ublaže i promijene svoje ekstremno vjerovanje i razviju se u tzv. ‘Ibadije” koji danas čini većina stanovništva Omana. Dok Haridžije još uvijek u potpunosti nisu nestali, njihov koncept ‘tekfirizma’ se s vremena na vrijeme probudi i proširi u nekim ekstremnim grupama, čak se osjeća i u nekim modernim političkim pokretima.

Bibliografija:

Hodgson, Marshall G. S. The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization. Chicago: U of Chicago, 1974.
Ibn Khaldūn. The Muqaddimah, An Introduction To History. Bollingen, 1969. 230.
Saunders, John J. A History of Medieval Islam. London: Routledge & Kegan Paul, 1980.

Izvor: lostislamichistory.com

Za Akos.bA preveo: Dženan Karač

– See more at: http://akos.ba/u-fokusu/ko-su-bile-haridzije#sthash.SSrjc83t.dpuf

2 dio Elif lam mim, oni koji vjeruju u gajb! sura el-bekare 2 dio

March 14, 2015 Leave a comment

1 dio (Elif lam mim) sura el- bekare 1 dio

March 14, 2015 Leave a comment

6 dio sure El-Fatiha (Na put onih kojima Si Svoju blagodat dao

March 14, 2015 Leave a comment

Dova za uputu!

March 14, 2015 Leave a comment
Categories: Dove, Imamsedin, Islam

Izbjegavanje puta ne upućenih / THE NEED TO AVOID THE PATH OF MISGUIDANCE

March 13, 2015 Leave a comment

Izbjegavanje puta ne upućenih

Kaže Allah, dž.š., u hadisu kudsijju kojeg od Poslanika a,s, prenosi Ebu Hurejre: Kaže Allah: Podijelio sam namaz između mene i mog roba na dva dijela. Pa kada kaže: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Kažem: Zahvaljuje mi moj rob. Pa kada kaže: Milostivom, Samilosnom. Kažem: Čini mi pohvalu moj rob. Kada kaže: Vladaru Sudnjeg dana. Kažem: Predaje mi vlast moj rob. A kada kaže: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Kaže Allah: Ovo je između mene i mog roba a mom robu pripada ono što moli. Kada kaže: Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! Allah kaže: Ovo je za mog roba a mom robu pripada ono što traži. Imam Muslim.

Njegova je volja da se mi razlikujemo od onih koji sljede stranputice, oni koji nisu u okviru islama. Njihova moda, njihovi oglasi, njihovo ponašanje, njihov moto i običaji, njihova odjeća i njihov ibadet itd. Svakako postoje neke stvari koje su zabranjene u imitaciji, neke druge koje su dozvoljene da ih preuzmemo ili kopiramo. No, međutim naš Gospodar želi da budemo daleko od onih koji idu krivim putem! Ova doyvoljena imitacija se odnosi draga braćo u dunjalučkim sferama ali nikako u vjerskim!

Poslanik a,s, je rekao: Slijedićete običaje onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, aršin po aršin, sve dotle da kad bi oni ušli u gušterovu rupu, vi biste ih slijedili. Rekli smo: Božiji Poslaniče, jesu li to Jevreji i kršćani? Odgovorio je: A ko drugi!? Buharija i Muslim.

U drugom hadisu kog bilježi imam Ebu Davud da je poslanik a,s, rekao: Ko obnaša prijašnje narode, nije od nas! Jedne prilike kad je poslanik a,s, došao u Medinu i kad je židove vidio da poste dan ašure, pitao ih je zašto poste? Odgovorili su u ovom danu je Musa a,s, spašen od Faraona! Poslanik a,s, reče mi smo priči Musau a,s, nego vi, i rekao je sljedeće godine ćemo postiti 9 i 10 dan ašure. Poslanik a,s, nije želio da imamo isti način posta odnosno ibadeta. Zato kažemo; Gajril magdubi alejhim vele dalin. Ni na put onih koji su szrdžbu izazvali niti onih koji su zalutali.

Od nas se traži da budemo vjerni i poslušni poslaniku a,s, u svakom pogledu. Trebamo voditi brigu o ne ličenju i oponašanju onih koji ne slijede poslanika, (Vi u Allahovom poslaniku imate naj-ljepši uzor i primjer (Kur’an) onih koji odbijaju Kur’an kao uputu čovječanstvu (Huden li nas – uputa čovječanstvu) i onih koji odbijaju Allahovu Jednoću! Mi učimo suru Fatiha na svakom rekatu u namazu, i zbog toga bi trebali slijediti i sprovesti tu suru u praksu u svakodnevnom životu.

Isto tako i obavljanje namaza je od velike važnosti, kaže uzvišeni u suri Merjem 96: One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti. A koga Allah dž,š, zavoli on je doista u Allhovoj blizini.

S druge strane kad gledamo, Allah dž,š, je učinio ljudski skelet i tijelo prilagodnim da se pregiba i da pada Allahu na sedždu, jer je struktura tijela takva da se može jednostavno pokloniti Allahu. Tako da bi mogli od Njega uzvišnog tražiti pomoć, i tako konstantno biti u pokornosti i tijelom i dušom! Isti je slučaj i sa postom.Mevlana Dželaludin Er-Rumi r,h, kaže: Ne obavljaj namaz samo formalno ili kao formu! Ne posti samo zbog režima ishrane, tvoje oči trebaju da poste kao i tvoje uši ne treba postiti zbog stomaka, umjesto toga svi organi bi trebali postiti, tako da bi zaradio potpuni štit i zaštitu od vatre.

Takođe isti je slučaj i sa zekatom, kaže uzvišeni u suri Ali Imran 92: Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.

U suri Mudessir 40-47 Allah dž,š, kaže opisujući one koji su ušli u džennet i njihovo dozivanje sa stanovnicima vatre, šta vas je odvelo u SAKAR (Džehennem)? Rekoše: Šta vas je u Sekar dovelo? Nismo” – reći će – “bili od onih koji su molitvu obavljali. i od onih koji su siromahe hranili. I u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.

Dakle, namaz je važan, i poslanik Ibrahim a,s, je rekao kako se spominje u suri Ibrahim 40: Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!

Takođe od nas se zahtjeva da čuvamo svoj jezik, da ga ne ukaljamo ogovaranjem, ili čak da budemo prisutni na tim mjestima. Abdullah ibn Mesud r,a, kaže; sjedili smo sa poslanikom a,s, kad je jedna ćovjek otišao a drugi poče da priča o njemu, tada poslanik a,s, reče; Idi i operi svoja usta, ostalo ti je hrane iza zuba! Čovjek reče; Šta da očistim iza zuba, kad nisam ništa jeo?! Poslanik reče: Sad si ogovorio svog brata. Imam Muslim, Tirmizi i Ahmed.

Allah dž,š, kaže u suri Hudžurat 12: I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno

Imam Hasan El-Basri kaže: Ako hoćeš već da ogovaraš drugog! I ako u tome pronalaziš zadovoljstvo i ne možeš se zaustaviti u tome, onda ogovori svoju majku ili svog oca, tako da bi tvoja dobra djela bila prebačana (data) tvojoj majci i tvome ocu, a ne nekom strancu!.

Allah dž,š, kaže: Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju.

Dakle, ako već tražimo uputu i zaštitu od stranputice i naroda zalutalog, onda trebamo ustrajati na tome i nakon obavljenog namaza, jer ako jedno tražimo a drugo radimo i imitiramo narod koji je u zabludi, onda kakav je efekat!?

Read more…

2 dio sura fatiha (predavanje) Mart- 07-2015

March 7, 2015 Leave a comment

Najvažnija djela! / The Most Important Deeds

March 6, 2015 Leave a comment

Najvažnija djela!

dua101.jpgImam Muslim bilježi hadis od Ebu Hurejre r,a, u kome prenosi da je poslanik a,s, rekao: Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji njegov dio je izgovoriti “la ilahe illallah”, a najmanji je uklanjanje sa puta nečega što smeta prolaznicima, a i stid je jedan dio imana.

Hasan El-Banna je rekao; Djela srca imaju prednost nad djelima udova, i ako je potrebno obadvoje ako želimo postići potpunost. (poruka podučavanja). Dakle, on navodi da su djela srca i udova važna, i da bi svako trebao da pokuša da bude dobar u obadvije vrste djela. Ali kako god, djela srca je prijoretnije i treba se više fokusirat, jer izvor i početak vjerovanja je srce (odnosno u srcu) vjerovanje u Allaha dž,š, se nalazi u srcu, akidet (vjerovanje) je fondacija i temelj onoga šta musliman čini i radi.

Poslanik a,s, kaže: U tijelu ima jedan organ, koji kada je dobar, bude dobro cijelo tijelo, a kada je pokvaren, bude pokvareno cijelo tijelo, taj organ je srce. Imam Buhari i Muslim. Srce nije ništa drugo do mjesto djela, osjećaja, emocija, vjerovanja i nevjerovanja, namjera i želja. Ustvari srce je ono što Allah kaže i poslanik a,s. Ebu-Hurejre r.a, prenosi da je Allahov Poslanik a,s, rekao: Zaista, Allah ne gleda u vaša tijela, niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela. (Muslim)

Dvije stvari Allah govori o nama; Naša srca i naša djela! Koja se opet vežu na osnovu našeg nijeta i naše namjere. Zaista se djela vrednuju po namjerama. Buhari i Muslim. A namjera ili nijet leže u srcu.

Kroz Kur’an i hadis poslanika a,s, možemo razumjeti da djela srcem su od velikog značaja. Kaže Allah dž,š, u suri Bekare 165: Ali pravi vjernici još više vole Allaha. Poslanik a,s, je rekao: Žaljenje je kajanje. Imam Ahmed. Poslanik a,s, kaže: Onaj koji se kaje isto je kao da nema grijeha!. Ibn Madže.

Kaže Allah dž,š, u suri Šura 36: Bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; od Enesa r.a, da je rekao posalnik a,s: Ko pri sebi bude imao tri svojstva osjetit će slast imana: da voli Allaha i Njegovog Poslanika više od bilo koga, da čovjeka kojeg voli, voli samo radi Allaha i da prezire (mrzi) povratak u nevjerstvo, nakon što ga Allah iščupa iz njega, kao što mrzi da bude bačen u vatru.

S druge strane, grijeh srca je gori i opasniji nego grijeh udova. Od Abdullah ibn Mes’uda r.a, se prenosi da je poslanik a,s, kazao: U Džennet neće ući onaj koji u svom srcu bude imao i trunku oholosti. Ibn Madže.

Šejtan je učinio grešku koja ga je izvela iz dženneta i udaljila ga od Allahove milosti, zbog njegove arogantnosti i oholosti. Najgore djelo ikad učinjeno je odbijanje vjerovanja u Allaha (ne prihvatanje Allaha za Gospodara) nešto što čovjek radi sa svojim srcem. Zato se trebamo fokusirati više na srce nego na tjelo. Šta se nalazi u našem srcu je puno važnije i veći je prioritet, te se zbog toga trebamo i više fokusirat na njega. To je ono što će se odraziti i što će utjecati na ostatak našeg tjela, mi ne kažemo ni u kom slučaja da djela udova nidu važna niti to negiramo, ustvari mi želimo samo da ukažemo na ono što je važnije i vrijednije. .

Suština djela: Isto tako možemo djela podjliti u kategorije; ona djela koja se vežu za formu, i ona djela koja se vežu za suštinu!

Recimo, pojava muslimana koji održava svoju bradu koja je sunnet i praksa poslanika a,s, i to je dobar primjer u sljeđenju poslanika a,s, ali suština muslimana i njegovog izgleda je više od toga nego sami njegov izgled.

Recimo govoriti istinu, surađivati na iskrenošću, ili pomaganje onima kojima je pomoć potrebna, je ustvari suština islama. Muslimanima i muslimankama je naređeno da se lijepo oblače, ali čestitost ili čednost je više od odjeće.

Učenje Kur’ana na ispravan način i lijepim melodičnim glasom je preporučeno i obaveza, ali je važnije se ponašati po Kur’ana nego njegovo učenje. Obavljanje pet dnevnih namaza je stroga obaveza koja se sastoji od određenih radnji kao što su kijam, ruku i sedžda bez kojih namaz nebi bio valjan, ali skrušenost u namazu, poniznost i prisutnost srcu su važniji od toga. Allah dž,š, kaže u suri Ankebut 45: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost!

Mnogo puta vidimo kako muslimani se fokusiraju samo na formu ali ne i suštinu djela koja čine. Ne kažemo da forma djelal nije važna, ali moramo biti obazrivi na prioritet djela a to je njegova suština.

Read more…

Follow

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 75 other followers

%d bloggers like this: