Hutba reisu-l-uleme u Carevoj džamiji

Hutba reisu-l-uleme u Carevoj džamiji

إِنَّ الْحَمْدَ لِلَّهِ، نَحْمَدُهُ وَ نَسْتَعيِنُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَعوُذُ باِللهِ مِنْ شُروُرِ أَنْفُسِناَ وَ سَيِّئَاتِ أَعْمَالِناَ،  مَنْ يَهْدِهِ اللهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ، وَ مَنْ يُضْلِلْهُ فَلاَ هَادِيَ لَهُ، وَ أَشْهَدُ أَنْ لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُ وَحْدَهُ لاَ شَريِكَ لَهُ،  وَ أَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّداً عَبْدُهُ وَ رَسوُلُهُ.

              Hvala Allahu hvalom koja se nikom ne upućuje osim Njemu, jer se uistinu Njemu sve vraća, hvalom koja prilići Njegovim blagodatima, koja On stalno uvećava i s kojom se postiže Njegovo zadovoljstvo.

Molimo Allaha Uzvišenog da blagoslovi onoga s kojim je zapečečeno poslanstvo, Muhammeda Alejhisselama, kao i njegovu braću Allahove poslanike Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa, alejhim salavat i selam, i sve druge koje je Allah nadahnjivao znanjem i mudrošću kako bi donosili radosnu vijest svjetovima. I Neka je blagoslov na sve njihove sljedbenike.

Učimo dovu Allahu Uzvišenom da nas sačuva od posrtaja. Žurimo prema Allahu kako bi naša riječ i djelo bili radost i sreća ljudima.

Draga braćo i sestre,

            Šta je sloboda? Sloboda je pravo na izbor dobra (الخير) protiv zla (الشرّ). Otuda se pojam slobode na arapskom jeziku izvodi iz korijena riječi (الخير), tj., sloboda je  الاختيار pravo na izbor onoga što je dobro i korisno a protiv onoga što je zlo i štetno.

            Čovjek se rađa slobodan, kao što nam se kaže u jednom hadisu:

كل مولود يولد على الفطرة‏

     – Svako dijete se rađa u svojoj ljudskoj prirodi, slobodno od grijeha sa mogućnošću i pravom na izbor dobra, ali ga najprije roditelji usmjere da ide ovim ili onim putem te da prihvati ovaj ili onaj svjetonazor.

Dakle, sloboda je prirodno pravo čovjeka, kojeg je Allah stvorio da bude u službi dobra i da se bori protiv zla. A najveće zlo je ropstvo, kao ovisnost o gospodaru, koji prisiljava roba da se slijepo pokorava. I baš zato što je rođen slobodan, čovjek ima samo jednog Gospodara, onoga koji ga je stvorio slobodnim da bude samo Njemu u službi kako bi se spasio od ropstva bilo kojem čovjeku, koji nije dorastao da gospodari ni svojim vlastitim životom, a kamoli životima drugih ljudi.

U tome je najviši smisao vjere, najviši smisao tevhīda, jer onaj koj je svjestan svoje ovisnosti o Jednom i Jedinom Gospodaru svega što postoji, svjestan je i svoje vlastite slobode u odnosu na druge ljude, koji su također, ovisni o istom Gospodaru, pa je protivno zdravom razumu da se bilo koji čovjek nameće kao gospodar bilo kojem drugom čovjeku.    Upravo zato što je i sam bio svijestan svoje ovisnosti o Gospodaru svjetova, faraon je iz oholosti imao potrebu da se povišenim glasom proglašava gospodarem ljudi:

هَلْ أتَاكَ حَدِيثُ مُوسَى (79:15) إِذْ نَادَاهُ رَبُّهُ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى (79:16) اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى (79:17) فَقُلْ هَل لَّكَ إِلَى أَن تَزَكَّى (79:18) وَأَهْدِيَكَ إِلَى رَبِّكَ فَتَخْشَى (79:19) فَأَرَاهُ الْآيَةَ الْكُبْرَى (79:20) فَكَذَّبَ وَعَصَى (79:21) ثُمَّ أَدْبَرَ يَسْعَى (79:22) فَحَشَرَ فَنَادَى (79:23) فَقَالَ أَنَا رَبُّكُمُ الْأَعْلَى (79:24)

            Dakle, u Kur’anu nam se postavlja pitanje:  – Da li je doprla do tebe vijest o Musau? Vijest o tome da ga je Gospodar njegov u svetoj dolini Tuvā zovnuo i rekao mu: – Idi faraonu, koji se osilio i reci mu: – Da li bi ti da se popraviš, da te o Gospodaru tvome poučim, pa da ga poštuješ!?”. Pa mu je najveće čudo pokazao, ali je faraon sve to porekao i nije ništa poslušao, već se okrenuo, uzoholio i povikao: – Ja sam vaš najveći gospodar! – reče faraon.

            Očito da do nekih ova priča o Musau još nije doprla iako je ona stara koliko je star i ljudski rod, ali je izgleda uvijek nova za one koji još uvijek neće da je čuju, jer misle, kao što je i faraon mislio, da su gospodari života ljudi, jer misle da su gospodari savjesti ljudi, jer misle da su gospodari prava ljudi, jer misle da su gospodari sreće ljudi, jer misle da su gospodari imetka ljudi, jer misle da su gospodari časti ljudi.

            Naravno, oni nisu gospodari nikoga i ničega, kao što ni faraon nije bio gospodar nikoga i ničega, osim svoje gluposti i povijesnog poraza i poniženja. Da, tako je, svi oni koji su sebi umišljali da su gospodari ljudskih života, ljudskih uvjerenja, ljudskih sloboda, ljudskih prava i ljudske časti doživjeli su povijesni poraz i poniženje kao primjer ljudske gluposti i sramote:

وَحَبِطَ مَا صَنَعُواْ فِيهَا وَبَاطِلٌ مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ (11:16)

            – Sve što su uradili uzalud im je i sve što čine beskorisno im je (Kur’an, 11:16).

            A to su oni kojima se čini da mogu raditi što hoće i da mogu činiti što im je volja sve dok su u takvom položaju koji im omogućava da se služe argumentom sile protiv sile argumenta i koji to rade iz potrebe da drugoga omalovaže i obesprave. Jučer smo obilježili sjećanje na dan kad su naša braća u Prijedoru morali stavljati bijelu traku kako bi njihovim ubicama bilo lakše pogoditi željenu metu, a to je ljudski život, ljudska vjera, ljudska sloboda i ljudska čast.

            Ovih dana smo ostali zatečeni viješću da je u sred Sarajeva na Filozofskom fakultetu uveden embargo na akademsko napredovanje u obrazovanju osobi koja drugačije misli od njezinih ispitivača, odnosno inkvizitora.

            Međutim, kako oni u Prijedoru tako i ovi u Sarajevu zaboravljaju da su povijest Bosne pravili slobodoumni heretici a ne podobni i podanički robovi te da je bosanski duh slobode nadživio sve tirane i despote pa će nadživjeti i ove sadašnje koji su sebi umislili da nas nakon pokušaja biološkog istrebljenja sad mogu i duhovno i intelektualno progoniti jednog po jednog dok nam ne ubiju volju za slobodom, kao najvećom dunjalučkom vrijednošću.

            Na drugoj strani, svi oni koji su se borili za pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast upamćeni su kao povijesni pobjednici, koje poštuje cijeli svijet. To im i Allah, dž.š., obećava kad kaže:

إِنِّي جَزَيْتُهُمُ الْيَوْمَ بِمَا صَبَرُوا أَنَّهُمْ هُمُ الْفَائِزُونَ (23:111)

            – Danas ih ja nagrađujem za upornost i dosljednost i oni su pobjednici (Kur’an, 23:111).

            A to su oni koji su se jučer, noseći bijelu traka na ruci, solidarisali sa žrtvama progona, silovanja i ubijanja u Prijedoru, kao i sa onima koji su u Omarskoj i Karatermu bili zatočeni u konclogoru samo zato što su muslimani Bošnjaci. To što nam se događa u Prijedoru, gdje se nastoji negirati zločin i zabraniti suosjećanje sa žrtvama konclogora, kao i u Sarajevu, gdje se pokušava ubiti pravo na akademsko napredovanje i pravo na drugačije mišljenje te osporiti sloboda savjesti, treba da nas ujedini u našem naporu da osiguramo da naše pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast ne ovisi od njihove milosti, već od našeg jedinstva i sloge na putu dobra do naše zajedničke sreće, mira i sigurnosti.

            U Kur’anu Časnom kaže nam se da svako ima pravo na svoje mišljenje, ali se vi natječite za izbor onoga što je za vas dobro i korisno:

وَلِكُلٍّ وِجْهَةٌ هُوَ مُوَلِّيهَا فَاسْتَبِقُواْ الْخَيْرَاتِ أَيْنَ مَا تَكُونُواْ يَأْتِ بِكُمُ اللّهُ جَمِيعًا إِنَّ اللّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ (2:148)

            – Svako ima pravo na svoju Kiblu, tj., na svoj pravac u životu, mišljenju i vjerovanju, ali vi se natječite u izboru onoga što je dobro i korisno, jer gdje god budete na kraju čete se svi vratiti Allahu, jer Allah zaista sve može (Kur’an, 2:148).

            Pitanje slobode se stoga ne odnosi na to da li naš izbor i postupci imaju uzrok već na ono šta bi zapravo njihov uzrok trebao biti. Onda kada smo mi – ono što zapravo i jesmo –  sami sebi uzrok mi smo slobodni. Jer, zasigurno, ne bi se mogli smatrati slobodnim ako smo u nemogućnosti da izrazimo određenu sklonost, ukus ili interes za vlastiti izbor dobra niti se sloboda dostiže ako smo dužni izraziti nešto što nije u skladu sa našim karakterom, kojeg određuje želja za dobrim i korisnim.

            Broj mogućih alternativa u izboru nije mjerodavan. Bilo da su neke druge mogućnosti pružene ili ne, ja sam slobodan kada mogu učiniti stvar koju želim učiniti, kao moje uvjerenje da činim dobro i korisno djelo.

            Sloboda, u tom smislu samoodređenosti, uključuje moralnu odgovornost.  U društvu u kojem postoji podjela rada i gdje ljudi ovise jedni o drugima, nedostatak bilo kakvog vida međusobnog poštivanja prava i obveza morali bi prouzrokovati katastrofu. Tada bismo imali rat u kojem bitku vode svi protiv svih. Takva doktrina, praktično primijenjena, može se činiti kao Božji znak tiraninu i istraživaču, ali za čovječanstvo to bi značilo haos.

            Allahu Svemogući, osnaži nas u našem pravu na život, vjeru, slobodu, imetak i čast!

            Allahu Sveznajući, pouči nas da se ujedinimo u našoj borbi za slobodu!

            Allahu Milostivi, omili nam zajedništvo u vjeri i sudbini!

Izvor: Rijaset.ba

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s