Halifa sultan Abdul-Hamid II i vrijeđanje islama i Poslanika a.s. na Zapadu

U moderno vrijeme islamski svijet je vidio samo “jednog Halifu” i to je bio sultan Abdul-Hamid II. Danas nemamo halifu. Međutim, isti problemi su na svjetskoj sceni. Jedan od njih je i vrijeđanje islama i Poslanika a.s! Prava prilika da se osvrnemo na podatke koji govore o tome kako je sultan Abdul-Hamid II, u svoje vrijeme, rješavao pitanje vrijeđanja islamskih svetinja na Zapadu?

Naime, sultan Abdul-Hamid II je bio poznat po zabrani mnogih pozorišnih predstava i igara na Zapadu, a koji su kaljali ugled islama i muslimana. Slučaj komedije pod nazivom “Muhammed” francuskog pisca Mr. de Borniera iz 1888. godine. Ovaj Francuz je uspio„progurati“ svoju predstavu u kazališni program 1890. godine. Drama je sadržavala grube i pogrdne poruke na račun Poslanika a.s. i islama. Sultan Abdul-Hamid II je odmah poduzeo mjere za obustavu te predstave. Poslao je pismo tadašnjem predsjedniku Francuske Sadi Carnotu. Nakon što ju je predsjednik zabranio u Francuskoj, sultan mu šalje pismo zahvale: “Zahvaljujem Vam se na pametnoj odluci u vezi sa igrom koja ničemu nije služila, osim da povrijedi muslimanska vjerska osjećanja.” A zatim mu je dodijelio i počasni orden. Ustvari, prije svega toga, sultan je poslao jasan ultimatum o prekidu osmansko-francuskih veza zbog te kako ju je nazvao “igre koja je uperena protiv časnog imena Muhammeda alejhi selam”. Nakon toga, francuski pisac prelazi u Englesku i pravi ugovor sa Lyceum teatrom u svrhu prikazivanja navedene komedije. Sultan je i to uspio spriječiti diplomatskim putem, direktno u kontaktu sa Lord Salisburiem. Međutim, Francuz i dalje nije odustajao. Ovaj pisac i organizatori komedije pokušali su njeno prikazivanje organizirati u Nju Jorku i Čikagu. Godine 1892. posredstvom svoga konzula u SAD-u, sultan i po treći put uspijeva zaustaviti prikazivanje predstave.

Godine 1894. u Amsterdamu je odigrana ulična predstava o haremu. Po dobivenoj informaciji o tom slučaju, sultan je odmah uputio oštro pismo holandskom ambasadoru u Istanbulu i naredio vladi da hitno zabrani “takav prostakluk”.

Godinu dana kasnije Bornier biva izabran u Francusku akademiju nauka i ponovo pokušava prikazati svoju komediju. Međutim, i ovoga puta to ne polazi za rukom. Drugi slučaj. U Rimu je 1890. godine urađena projekcija za igru koja tretira sultana Mehmeda II Fatiha. Diplomatski, uz pomoć njemačkog prijatelja cara Wilhelma II, sultan je uspio zabraniti njeno prikazivanje. U talijanskim novinama je pisalo: “Kada je čuo vijest o predstavi, sultan se toliko uzbudio kao da je na Bosfor krenuo ruski ratni brod. Imperator Wilhelm se pobrinuo oko tog slučaja.”

Halifa sultan Abdul-Hamid II identično je postupio i prema mnogobrojnim predstavama o osmanskom haremu diljem Evrope. Godine 1894. u Amsterdamu je odigrana ulična predstava o haremu. Po dobivenoj informaciji o tom slučaju, sultan je odmah uputio oštro pismo holandskom ambasadoru u Istanbulu i naredio vladi da hitno zabrani “takav prostakluk”. U svom izvještaju osmanski ambasador u Holandiji 17. jula 1894. godine piše u Istanbul: „Počeo sam raditi na slučaju prljavštine koja pokušava u nekoj ovdašnjoj kafani prikazivati harem na nedoličan način. Najprije, te kafane su zla mjesta, mračna i nepristupačna, te se oglas o takvim igrama i ne šalje u javnost. Zbog toga, niti vlada niti mi nismo imali vijest da će se to održati. Ionako, u toj predstavi nema ničega što bi štetilo ugledu i imenu Pejgambera. Samo se spominje termin “sultan”. Međutim, Holanđani ne znaju njegovo značenje pa i indijskog princa nazivaju tim imenom. U drugoj predstavi se ne spominje tursko ime niti osmanska nošnja. Ta predstava je već tri mjeseca zabranjena. I poslije ovoga će vlada Holandije zabraniti njeno prikazivanje. Od sada će i vlada Holandije voditi više pažnje da se ovakve stvari ne ponove.”

Osim toga, u ministarstvo vanjskih poslova Osmanske države pristigli su i neki drugi telegrami, poput onog holandske ambasade u Istanbulu u kojem se naznačava da su predstave o haremu u Holandiji zabranjene od strane vlade. U 19. stoljeću pod bugarsko-armenskim utjecajem, i posljedično misionarskim djelatnostima, pokrenuta je u Evropi velika antiosmanska kampanja. Harem je poslužio kao odlično sredstvo u toj kampanji. U Engleskoj je u to doba aktuelna bila polemika oko jedne knjige o Haremu pod naslovom “Trideset godina u Haremu” autora pod pseudonimom Kibrislizade Osman beya odnosno Frederika Millingena koji je u njoj sabrao sjećanja svoje majke o danima provedenim u Haremu. Ta knjiga je nakon štampanja spaljena od stane autora da bi nekoliko godina kasnije ponovo bila odštampana s izmijenjenim tekstom uz podršku engleskih špijuna i misionara u Istanbulu. 1890-tih godina knjiga će se uz podršku židova Liona početi rasturati po Francuskoj i Engleskoj, dok će u Osmanskoj državi biti zabranjena.

Početkom 20. stoljeća u Engleskoj je odigrana predstava pod nazivom: Tajne Harema ili Polumjesec i Krst. Harem je opet postao aktuelan. Engleska vlada je izdala zabranu igranja te predstave. Vlada je ostala pri tom stavu bez obzira na pobunu nekih parlamentaraca. Povodom predstave, 1900. godine jedna grupa, navodno ljudi iz harema, okuplja se ispred Bečkog kazališta. S obzirom na to da je sultan u tom periodu bio u jednoj vrsti pritvora u Atini nije mogao reagovati. Međutim, činovnik iz njegove administracije u Beču je za novine kazao: „To nema veze s haremom niti sa sultanom.“
Kada se u Parizu počela prikazivati predstava Volteraiz 1741. godine pod nazivom: “Pejgamber Muhammed ili fanatizam” u kojoj je Poslanika a.s. pokazao kao fanatika, sultan Abdul-Hamid II je reagirao. Preko svojih izaslanika naredio je obustavu prikazivanja predstave. Ukoliko se to ne dogodi, dao je doznanja francuskoj vladi da će to postati politički problem. Francuzi su to poslušali. Međutim, predstava seseli u Englesku. Ovog puta, sultan je pisao engleskoj vladi. Englezi su odgovorili da su karte već rasprodate, da se zakasnilo sa reakcijom, te da jeto stvar slobode naroda. Međutim, uslijedio je takav ultimatum da su Englezi momentalno morali obustaviti predstavu. U njemu je pisalo: „Kao halifa muslimana, uputit ću pismo svim muslimanima sa napomenom ‘da su Englezi omalovažili našeg Poslanika a.s.’ i proglasiti sveopći džihad!“

Zabilježena je još jedna reakcija sultana. Desila se u povodu održavanja čikaškog sajma, u povodu 400 godina otkrića Amerike. Pozvani su bili brojni gosti i najviši državni dužnosnici. Na dijelu odvojenom za prikaz Osmanlija improvizovano je jedno “tursko selo” i postavljena scena sa maketama džamije, raznih rukotvorina, zgrada i brodova.

Osmanski ambasador u Vašingtonu, Mavrojani Bej, obišao je sajam i vidio ovu manjkavost te odmah uputio depešu u Istanbul. I prema njegovom mišljenju, a bio je nemusliman, “ta scena je predstavljala svetu islamsku ustanovu džamiju kao ceremonijalnu robu pripremljenu za posjetioce koji su trebali platiti ulaz, što se ne može prihvatiti”.

Na kraju predstavke koju je uputio Ministru vanjskih poslova SAD-a stajalo je: “Prema zakonu, vjerujemo da će se ova situacija otkloniti, jer u Americi se sve vjere poštuju. Molim vas da ovu depešu proslijedite čikaškim upraviteljima kako bi zabranili ovu stvar, jer su neki nemuslimani, ne obazirući se na vjerska osjećanja prijateljske zemlje, i samo zarad vlastitog profita napravili džamiju-maketu.” Na kraju, sam ministar je na ovo pitanje stavio tačku zabranivši daljne prikazivanje dotičnog proizvoda.

Neposredno iza tog slučaja, i u Nju Jorku se dešava slična scena. Tri osobe koje su se bavile trgovinom u Egiptu, napravili su ugovor sa nekim dervišima i grupom od 30 osoba te ih doveli u Ameriku kako bi domaćem stanovništvu pokazali, uz novčanu naknadu, određene derviške obrede.
Isti osmanski ambasador, kritikujući postupak da se zikr prikazuje po ulici kao vid ceremonije, u protestu američkoj vladi piše depešu sljedećeg sadržaja: “Ovaj način prikazivanja derviškog obreda je po islamu nedopustiv. Mislim da je nepohodno poslati pismo njujorškim vlastodršcima da se zabrani ova stvar koja može povrijediti muslimanske vjerske osjećaje.” Nedugo zatim, sam ambasador, ne čekajući odgovor američke vlade, pozvao je grupu derviša i o vlastitom trošku ih vratio u Osmansku državu.

Godine 1893. sultan je u direktnom rezgovoru sa američkim predsjednikom Clevelandom isposlovao prekid prikazivanja kazališne predstave “Muhammed” koja je život Poslanika a.s. prikazivala na pogrešan način. Svi ovi napori su urodili plodom. Od tada se na Zapadu vodilo računa na koji način će se prikazivati scene i igre u vezi sa islamom i muslimanima. Dakle, i u najslabijim trenucima i najkritičnijim momentima po državu, odbrana islamskih vrijednosti i svetinja bila je na prvom mjestu osmanskim sultanima i halifama.

Podsjetimo se da je sultan Abdul-Hamid II bio na osmanskom tronu od 1876. do 1909. godine. Prve dvije godine vladavine Osmanska država je proživljavala najteže dane. Sultan je bio zavezanih ruku pod jakim političkim utjecajem Midhat-paše koji Osmanlije vodi u rat sa Rusima 1877. godine iz kojeg Osmanska država izlazi kao poražena strana što je utjecalo i na odluke San-Stefanskog i Berlinskog kongresa 1878. godine. Nakon što je od 13. februara 1878. godine preuzeo sultanat u pravom smilsu te riječi, Englezi pokušavaju izvršiti unutarosmanski puč. Sultan je to preduprijedio i nakon toga bio primoran uvesti strogu državnu kontrolu. Osmanlije gube Tunis, Egipat, Kipar, Srbiju, Crna Goru, Rumuniju, Bugarsku, Bosnu. Ukupno Osmanska država je u njegovo doba izgubila 1,592,806 km2 svoje teritorije. Jermeni i Kurdi, potpomognuti evropskim diplomacijama, dižu ustanke i žele nezavisnost. Bez obzira na sve to, sultan Abdul-Hamid II nije dao Palestinu židovima, i dalje je vodio politiku islamskog jedinstva zbog čega je među narodom bio omiljen. I uspio je državu i dalje održavati na nogama. Godine 1905. preživio je i atentat u Istanbulu. Na kraju su ga prožidovske i projermenske snage među Turcima skinule s položaja sultana 31. marta 1909. godine što je otvorilo put brzom nestanku Osmanske države. Iako je sva evropska i svjetska javnost bila okrenuta protiv njega zbog židovskog i jermenskog pitanja, ipak, imao je znanje i umijeće da spriječi mnoge pokušaje vrijeđanja Poslanika a.s. na Zapadu bez bilo kakve pompe i buke, politički i diplomatski.

Nažalost, nakon smjene sultana Abdul-Hamida II, više nije bilo ni “bijele diplomatije”, niti moći i utjecaja koji su proisticali iz Osmanstva i hilafeta. Danas, kada posmatramo jadno i čemerno stanje muslimanskih protestanata diljem svijeta, zbog raznih filmova i karikatura na račun islama, zaključujemo da bi se na univerzitetima istog tog svijeta trebala organizirati nastava o “bijeloj diplomatiji” iz vremena ovog halife i sultana.
Hamidologija je na sceni? Jesu li univerziteti spremni?

Pise: Sedad Bešlija

 

 

 

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s