Naša ulema

Žrtva komunističkog terora: Mustafa Busuladžić

 Dvadeset devetog juna 1945. godine komunistički režim Josipa Broza Tita počinio je strašan zločin. Tog dana strijeljan je istaknuti bosanskohercegovački intelektualac, naučnik i pisac, profesor Mustafa Busuladžić. Tim činom, komunistički režim pokazao je svoje pravo lice: smaknućem istaknutih bošnjačkih intelektualaca označen je početak svojevrsnog genocida nad najbrojnijim narodom u Bosni i Hercegovini – Bošnjacima.

Taj režim je za vrijeme svoje vladavine permanentno i sistematski radio na gašenju i zatiranju bošnjačkog identiteta, kulture, jezika i vjere. Interesantno je da se tačno pedeset godina nakon pogibije šehida Mustafe Busuladžića, u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti, desio zločin u tzv. “zaštićenoj zoni – Srebrenica”. Začetke srebreničke i, općenito, bošnjačke tragedije treba, svakako, tražiti i u komunističkim smaknućima istaknutih bosanskohercegovačkih inetelektualaca, što je uistinu i bio šehid Mustafa Busuladžić. Iako je živio samo 31 godinu, šehid Mustafa Busuladžić učinio je mnogo hajra za Bosnu i Hercegovinu i njene narode, naročito za Bošnjake.

Životni put Mustafe Busuladžića

Mustafa, sin Smaila i Emine, Busuladžić rođen je 1. aprila 1914. godine, u Gorici kod Trebinja. U rodnom mjestu završio je mekteb i osnovnu školu, nakon čega odlazi u Travnik gdje se upisuje u Elči Ibrahim-pašinu (Fevzija) medresu. Poslije jedne ili dvije školske godine odlazi u Sarajevo i upisuje se u Gazi Husrev-begovu medresu u kojoj je maturirao 1936. godine. Te godine upisuje se i na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (VIŠT), gdje je diplomirao 1940. U jesen te godine odlazi u Italiju (Rim) na postdiplomske studije iz orijentalistike. Izvjesno vrijeme bio je spiker na radiostanici Rim koja je emitovala program na hrvatskom jeziku. Tada je, također, bio saradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Oriento Moderno.

U Italiji je proveo dvije godine, a po povratku biva postavljen za profesora-suplenta u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Honorarno je predavao u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Mustafa Busuladžić pokazao se kao izuzetno dobar pedagog i metodičar, uspostavljajući prijateljske odnose s učenicima, što je ostavilo dubok trag na sve one kojima je predavao.

Svi koji su poznavali rahmetli Mustafu Busuladžića spominju da je on bio i vrstan vaiz. Svoje vazove i predavanja držao je u Sarajevu (Careva i Čekrekči džamija), Zenici, Visokom, Trebinju, Banjoj Luci, Tuzli i Skoplju. Hafiz Mahmud Traljić je o njegovim vazovima zabilježio: “Gdje god je on vazio ili predavao, prostorije su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Neke od svojih vazova i predavanja je i štampao. Njegovi vazovi, predavanja i uopće objavljeni radovi imaju težinu i vrijednost i danas, nakon pedeset i više godina, kao i kad su održani ili štampani.” U istinitost tih riječi može se uvjeriti svako ko pročita, danas šezdeset godina nakon njegove smrt, neki od njegovih štampanih vazova ili radova.

Raznovrsnost i bogatstvo Busuladžićevih djela

Busuladžić je počeo pisati još kao učenik viših razreda Gazi Husrev-begove medrese. Za vrijeme svog kratkog života (živio je svega 31 godinu), napisao je brojne radove iz različitih oblasti. Radove je objavljivao u tadašnjoj islamskoj periodici: Novi behar, Muslimanska svijest, El-Hidaje, Glasnik VIS-a; kalendarima Islamski svijet, Narodna uzdanica i Gajret. Objavljivao je i u drugim glasilima kao što su: Kalendar Hrvata, Večernja pošta, Naša domovina i druge publikacije, a bio je i saradnik Hrvatskog dnevnika iz Zagreba i sarajevskog Osvita. Najviše radova objavio je u Glasniku VIS-a (23), Novom beharu (20), El-Hidaji (17) i kalendaru Narodne uzdanice (5).

Karakteristike Busuladžićevog pisanja bile su elokventnost i utemeljenost. Pisao je radove iz brojnih oblasti: islamske nauke, kulture, književnosti, historije – naročito historije muslimana Bosne i Hercegovine, komparativne religije, te pisao o aktuelnim problemima muslimana tog vremena (1932-1944). Pisao je i prikaze novoizašlih knjiga iz tog perioda., kao npr. prikaz djela Muhammed, a.s., u svjetlu evropske kritike Hazima Šabanovića. Povodom smrti dvojice istaknutih bosanskih alima Derviša Korkuta (1943.) i Mehmed-ef. Handžića (1944.) napisao je radove Životno djelo Derviša A. Korkuta i Handžić kao nastavnik.

O Mehmed-ef. Handžiću objavio je i jedan poduži rad u italijanskom časopisu Oriente Moderno, dok se nalazio na postdiplomskom studiju u Italiji, 1942. godine.

S obzirom da svi njegovi radovi zrače izuzetnom snagom duha, te ljepotom misli i stila, teško je neke radove posebno izdvojiti. Evo naslova samo nekih njegovih radova, kao primjer širine i raznovrsnoti njegovog spisateljskog opusa. Kur’an i uporedno proučavanje religije (Glasnik VIS-a, god. IX, 1941, br. 4-5, str. 119-131); Razmišljanja o Bogu i religiji (Glasnik VIS-a, god. VI, Odnos muslimana prema nemuslimanima (Glasnik VIS-a, god. XII, 1944., br. 4-5, str. 72-81); Uzroci napretka prvih muslimana (Glasnik VIS-a, god. XI, 1943., br. 11-12, str. 261-269); Muhammedova, a.s., deklaracija o pravima i dužnostima čovjeka (Gajret, god. 1940., br. 1-2, str. 29-30); Dužnosti i njihov smisao u našoj sadašnjici (El-Hidaje, god. VI, 1942/1943., br. 12, str. 329-333); Socijalni duh islama (Novi behar, god. X, str. 1937., br. 17-19, str. 219-220); Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti (Novi behar, god. XVI, 1944., br. 19, str. 293-296); Kult golotinje (El-Hidaje, god. VIII, 1944/1945., br. 7-8, str. 220-225); Gazalija kao pedagog (Narodna uzdanica, god. 1940., str. 177-178); Carlyleov sud o Muhammedu, a.s. (Narodna uzdanica, god. 1944., str. 113-117); Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas (u tri nastavka u Novom beharu, god. XVII, 1945., brojevi 3, 4 i 5).

Neke od svojih dužih radova Busuladžić je objavio u Sarajevu kao zasebne publikacije, a to su sljedeći radovi: Ebu Nasr el-Farabi (1934.); Jedna sjajna stanica islamske historije (1935.); Osman-paša Resulbegović (1939.); Muslimani u sovjetskoj Rusiji (1943.); Problem derogacije u islamskom pravu (1944.); Prvi prijevodi Kur’ana u svijetu i kod nas (1945.).

Neki Busuladžićevi radovi ostali su nedovršeni, poput monografije o Muhammedu, a.s., gdje je rukom napisao oko 300 stranica, ali rana smrt ga je, nažalost, spriječila da to djelo dovrši do kraja. Prema riječima njegovog sina prof. dr. Muhammeda Busuladžića (kojeg smo kontaktirali prilikom pisanja ovog priloga), rahmetli šehid Mustafa je spomenutu monografiju o Muhammedu, a.s., smatrao svojim najvažnijim (životnim) djelom.

Kao iskreni vjernik, koji je osjećao probleme ummeta kojem je pripadao, nije zanemario da piše ni o stanju muslimana u svijetu, naročito o teroru kojem su bili izloženi muslimani boljševičke Rusije i, općenito, Sovjetskog Saveza.

Njegov rad muslimani u sovjetskoj Rusiji poslužio je komunističkom režimu kao osnova za optužbu protiv njega, a kasnije, kada je tom istom režimu trebalo materijala protiv Sovjetskog Saveza, nakon Rezolucije Informbiroa, služio se tim istim tekstom zbog kojeg je rahmetli Busulafžić osuđen na smrt i nevin strijeljan.

Busuladžić kao vizionar i mislilac

Najbliži savremeni islamski mislilac i djelatnik s kojim bi se mogao uporediti Mustafa Busuladžić jeste egipatki pisac Sejjid Kutb (1906-1966.). Iako su bili savremenici, njih dvojica nisu bili u kontaktu niti su, po našim saznanjima, znali jedan za drugog. Međutim, njihovi životni putevi kao i ciljevi za koje su se zalagali bili su isti: i jedan i drugi bili su zabrinuti za stanje muslimana i nastojali su dati doprinos da bi se to stanje popravilo. Također, obojica su bili žrtve totalitarnih režima: Busuladžić – komunističkog, a Kutb – arapskog nacionalističkog.

I Busuladžić, kao i Kutb, u svojim spisima razmatraju stanje ljudskog duha, koji u savremom dobu proživljava veliku krizu. Kazano Busuladžićevim mislima, u savremenom dobu čovjek postaje supstancija, on je a ne Bog subjekt povijesti, materija zamjenjuje duh, ropstvo slobodu, profanost svetost, nadu nihilizam. Takvo je stanje ljudske savremenosti i to su sve pokazatelji krize ljudskog duha. U takvom razumijevanju svijeta čovjek ne može da nađe svoje stajalište, svoj oslonac, usmjeritelja, načelo i tačku koja će mu omogućiti da taj svijet razumije i sebe odredi i usmjeri u njemu. U savremenim tokovima transcedencija je proglašena fikcijom i utvarom umobolnih metafizičara.

Rezultat takvih poimanja je degradacija ljudskog života na Zemlji: savremeni čovjek osjeća zebnju, strah, tjeskobu i mučninu, a njegov život je u velikoj mjeri dehumaniziran, o čemu svjedoči enorman porast kriminala i zločina na svim stranama svijeta, kao i odavanje raznim porocima i nemoralu. “Nauka i filozofija nisu mogle otkriti smisao života” – kategoričan je Busuladžić, a ateizam je, po njemu, “žig sramote otisnut na ljudski razum”. 

Zapad je izgubio religiju i moral, smatra Busuladžić. To je zbog toga što je Zapad zaboravio na Boga i zato se tamo, nastavlja on, dešavaju socijalni paradoksi koji daju žig našoj epohi… U doba grandioznih uspjeha tehnike i džinovskih napredaka industrije, kad jedni umiru od presitosti, u svijetu vlada strahovita bijeda i nezaposlenost, milioni umiru od gladi. Evropa se našla pred pogibeljnim posrtrajima. Da bi se izbjegle katastrofe i stvorio novi poredak države su pribjegle raznim raznim ekstremnim ideologijama kao što su: komunizam, fašizam i nacional-socijalizam.

Busuladžić i opstanak Bosne i Bošnjaka

Jedno od pitanja kojima je Mustafa Busuladžić posvetio veliku pažnju i značaj u svojim radovima jeste opstanak muslimana u Bosni. On to, pitanje, zapravo, postavlja u kontekst opstanka muslimana u Evropi, jer prije nasrtaja na muslimane u Bosni i Balkanu zatrte su i uništene druge velike muslimanske zajednice u Evropi: ona u Španiji (Endelus) i Italiji (Sicilija). Busuladžić je živio u vremenu kada su se prilike za muslimane na Balkanu i u Bosni u velikoj mjeri promijenile: na lijep, ljudski odnos muslimana prema nemuslimanima, svijest o susjedskim dužnostima i lijepom odnošenju prema nemuslimanima, na vjersku toleranciju i podnošljivost čitavih pet stoljeća (a sve to je izviralo iz etičkih učenja islama), muslimanskim narodima Balkana uzvratilo se njihovim klanjem.

Busuladžić s pravom primjećuje da između klanja u prošlosti i onih koja je muslimanski narod doživio u Drugom svjetskom ratu postoji očit kontunitet, koji će biti nastavljen do potpunog fizičkog istrebljenja. Zato on apeluje da se muslimani, pojedinačno i kolektivno, probude i sagledaju pogibelj koja im prijeti u bliskoj budućnosti. “I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno, da je tolerancija etična i moralna, ako postoji recipročna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice nego može biti porazna, ako iz događaja ne bi povukli potrebne konsvekvence.” Zato Busuladžić zahtijeva promjenu stava: balkanskom hajdučkom mentalitetu ne može se odgovoriti sentimentalnošću, smatra on. Tolerancija ne može ići dotle da gledamo vlastito uništenje. Kao muslimani možemo opstati samo ako kao cjelina uzvratimo neprijatelju istom mjerom.

Busuladžić insistira na na tome da se muslimani okrenu sebi i da svoju sudbinu ne prepuštaju u tuđe ruke. Misao o neodložnoj okrenutosti sebi, kao načinu opstanka, on stalno varira i podcrtava, pozivajući se pritom i na brojne islamke izvore.

Takva je misao za duhovni ustroj i biološki opstanak Bošnjaka itekako važna i u današnjem vremenu kada su Bošnjaci svoju opstojnost uveliko prepustili u ruke drugima.

Busuladžić smatra da je svaki narod, više ili manje, skrivio svoju nesreću; on je bio sudionik svoje tragedije, i pitanje njegove sudbine rješavalo se u njemu samom, a nikada izvan njega. Vanjske okolnosti su na drugom mjestu, jer nijedan narod nije propao zbog jedne izgubljene biteke, ili uslijed isključivo vanjskih uzroka, nego je raspadanje počinjalo iznutra, u njegovom unutarnjem biću, a vojnički porazi su samo ubrzavali to raspadanje. Busuladžić poručuje da granične vjerske skupine, kao što su muslimani Bosne i Hercegovine koji žive na razmeđu Istoka i Zapada, treba da budu oprezne u primanju tuđih ideja i da slijepo ne imitiraju Zapad, kidajući vezu sa svojom prošlošću i kulturom.

Takva razmišljanja koja je Busuladžić hrabro iznosio u svojim radovima (za)smetala su onima koji ne žele dobro ni Bosni ni Bošnjacima. Komunistički režim je odmah po dolasku na vlast, u maju 1945. godine, uhapsio Mustafu Busuladžića i, po kratkom postupku, presudio da bude pogubljen strijeljanjem. To je i učinjeno 29. juna 1945. godine, u sarajevskom naselju Velešići, iza Željezničke stanice.


Allaha Uzvišenog molimo da rahmetli Mustafu Busuladžića nagradi Svojom nagradom u Dženneti-Firdevsu, a nama Bošnjacima da podari pameti i snage da opstanemo kao muslimani na ovim prostorima. Amin!

Izvor: Novi Horizonti br. 71. hfz. dr. Safvet M.Halilović

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s