Obilježavanje mevluda (Imam Dželaluddin Es-Sujuti)

Obilježavanje mevluda (Imam Dželaluddin Es-Sujuti)

(Objavljeno u: “Islamske informativne novine Preporod”, br. 2/844 od 15. januara 2007. god.)

Muhammad_as

Potpuna hvala pripada samo Allahu!
Neka je salavat i selam na Njego­vog Miljenika, a. s., ehl-i bejt, as­habe i sve odabrane robove, a po­tom: Kakav je šeriatski propis u vezi sa za obilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a. s.)? Da li je to obilježavanje po­hvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne?Lijep običajMoj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur’ana, recitovanju veličanstve­nih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavlja­nju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, pa takvo obilježa­vanje mevluda jeste jedan od lijepih obi­čaja za koji će onaj ko ga bude praktiko­vao biti nagrađen [1], jer se takvim obilje­žavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a. s., i pokazuje ra­dost i sreća zbog njegovog, a. s., rođenja.
Obilježavanje mevluda prvi je u prak­su uveo vladar Irbila (Irak), El-Muzaf­fer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bek­tekin, jedan od slavnih vladara i darežlji­vih velikana, koji je iza sebe ostavio mno­ge lijepe tragove (hajrāte). Izmedu ostalih je i velika džamija Muzaferija u pod­nožju brda Kasjon.
Hafiz Ibn Kesir u svom djelu Et-Ta­rih o njemu veli: „Obilježavao je mevlud­i šerif u rebi`ul-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, in­teligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je je­dan svezak o Vjerovjesnikovom, a. S., ro­đenju pod naslovom Et-Tenvir fi mevli­di-l-beširi-n-nezir, pa ga je ovaj zbog to­ga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala El-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je li­jepog morala i dobre duše.”
Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu Mir’ātu­z-Zemān, kaže: „Neki ljudi koji su pri­sustvovali El-Muzafferovim soframa pri­likom obilježavanja mevluda, nabroja­li su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pi­lića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvo­vali su poznati učenjaci koje je darežlji­vi vladar nesebično darivao. Svake go­dine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafir­hanu, u koju je primao goste sa svih stra­na, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od kr­staša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejju­bova, a sestra velikog islamskog osva­jača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Da nosim košulju od 5 srebrenja­ka, a ostalo podijelim, bolje mi je nego da nosim skupocjenu odjeću ne dijeleći siro­masima i nevoljnicima.”
1000 zlatnika za zbirku mevluda
Ibn Hallikan, u biografiji o hafizu Ebul Hattabu ibn Dihjetu (piscu mevluda), ve­li: „Bio je od vrsnih učenjaka i istaknutih ličnosti. Došao je iz Magriba, potom je jedno vrijeme boravio u Šamu, a 604. god. nastanio se u Irbilu. Tu je zatekao čuvenog vladara El-Muzaffera koji je pri­davao veliku pažnju obilježavanju mevlu­da, pa mu sroči zbirku mevluda koju na­zva Et-Tenvir fi mevlidi-l-beširi-n-ne­zir, i koju je pred njim lično izrecitovao. Vladar El-Muzaffer ga zbog toga nagradi sa 1.000 zlatnika. Sam hafiz Ibn Dihje je rekao: Pročitao sam mevlud pred sulta­nom El-Muzafferom 625. god., na šest sijela (medžlisa).”
Šejh Tadžuddin Omer ibn Ali el-Lahmi es-Sekenderi, poznat kao El-Fākihāni, je­dan od potonjih malikijskih učenjaka, zagovara da je obilježavanje mevluda poku­đena novotarija. O tome je napisao trak­tat pod naslovom El-Mevrid fil-kelami ala ameli-l-mevlid. Ovdje ću spomenu­ti traktat doslovno navesti, zasebno ko­mentarišući svaki njegov stav.
El-Fākihāni, da mu se Allah smiluje, napisao je sljedeće:
„Hvala Allahu Koji nas je uputio na slijeđenje prvaka svih poslanika, a. s., Koji nas je podržao u očuvanju vjerskih vrijednosti i Koji nam je olakšao slije­đenje ispravnih prethodnika, pa nam se srca ispuniše svijetlom šeriatskog zna­nja i jasnom istinom, očistivši nam nu­trinu od svega negativnoga i uvođenje novotarija u vjeri. Zahvaljujem Mu na blagodati jekinskog svijetla i na tome što nam je omogućio da se držimo Najčvršćeg užeta – Kur`ana. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinog, Ko­ji nema ortaka i svjedočim da je Muha­mmed, a. s., Njegov rob i Njegov posla­nik, prvak svih prvih i potonjih, neka je Allahov salavat na njega, njegovu poro­dicu, njegove ashabe, njegove čiste žene- majke vjernika, sve do Sudnjega da­na! A potom:
Od strane jedne grupe pobožnih ljudi ponavlja se pitanje vezano za okupljanje onih koji u mjesecu rebi`ul-evvelu obi­ježavaju mevlud. Da li to obilježavanje ima utemeljenja u šeriatu ili je to novo­tarija koja se uvukla u vjeru? Na ovo pi­tanje tražili su decidan odgovor uz ar­gumentaciju. Pa, tražeći od Allaha upu­tu, velim:
Nije mi poznato da za obilježava­nje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur’anu ili Sunnetu. Ta praksa nije pre­nesena ni od jednog učenjaka koji se smatra uzorom u ovom ummetu, niti od nekoga ko se striktno pridržavao tradi­cije. Obilležavanje mevluda je novotari­ja koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake.
Dokaz da je obilježavanje mevluda novotarija je u činjenici da postoji samo pet fikhskih pravila, tj.: vadžib, mendub, mubah, mekruh i haram. Obilježavanje mevluda zasigurno nije vadžib (nared­ba), a niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja. A obilježavanje mevluda šariat nije dozvolio, ni­ti su to praktikovali ashabi, ni pobožni tabiini, koliko ja znam. Ovo je moj odgo­vor, pred Allahom, vezan za obilježava­nje mevluda, ako sam za to upitan.
Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer novotarisanje u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani. Stoga, nije ostalo ništa osim da obilježavanje mevluda može biti ili mekruh (pokuđeno) ili haram (strogo zabranjeno). U tom smislu, objašnjenje ćemo ponuditi u slijedeća dva slučaja.
U prvom slučaju pretpostavimo da to čini čovjek iz svog imetka, za svoju po­rodicu i prijatelje, ne sjedajući pri tome za sofru i ne čineći nikakve grijehe. Ova­kva situacija je pokuđena novotarija, jer to niko od prijašnjih pokornih robova, koji su učenjaci i fekihi islama, svjetiljke vremena i ukrasi mjesta, nije radio.
U drugom slučaju okupljanje obuhva­ta i griješenje, pa se nekome udjeljuje a drugoga, usljed gledanja takve neprav­de, zaboli srce. A učenjaci su rekli: „Uzi­manje imetka sa stidom je kao i njego­vo uzimanje sabljom.” Pogotovo ako se uz to još doda i sviranje zabranjenih in­strumenata i puni stomaci, potom dje­vojke, i sve to čineći tako da se miješa­ju muškarci i mladići sa ženama zavod­nicama, bilo da se one nalaze pomiješa­ne s muškarcima ili da ih one gledaju sa nekog višeg mjesta. Zatim se tu javlja i ples koji dovodi do utonuća u zabavi i do zaborava na Sudnji dan. Isto je i ako bi se žene same sastale pa uz pjesme apla­udirajući i svirajući podigle svoje gla­sove, ili da podignu glasove pri učenju Kur’ana ili zikira koji šeriatom nije do­zvoljen, zanemarivajući Njegove rije­či: „Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi”.[2] Nema nikoga a da neće reći da je ova­kvo okupljanje haram. Niko od onih ko­ji drže do ljudskosti ovako nešto ne sma­tra pohvaljenim. To je dozvoljeno samo kod onih čija su srca mrtva i koji grije­he smatraju sitnicama. Oni ovakva oku­pljanja čak smatraju ibadetom, a ne po­kuđenim i zabranjenim radnjama. Na ovo samo možemo reći: Svi smo mi Alla­hovi i Njemu se vraćamo. Islam je počeo sa pojedincima (garibima) i sa pojedincima će i završiti.
Lijepo veli šejh El-Kušejri kada kaže, a u čemu se sa njim potpuno slažemo:
Loše postade dobrim a dobro zlim
u ovim našim teškim danima.
Ljudi od znanja poniženi postadoše
a neznalci pohvaljeni i paše.
Al` tačno je da oni skrenuše sa istine,
što rade, običaj prethodnika to nije.
Pa rekoh čestitim, ljudima
takvaluka i vjere,
kad se poveća ova opasnost i šteta:
Ostajte ustrajni, došlo je vaše vrijeme,
vrijeme prave samoće i gurbeta.
Divno je rekao i imam Ebu Amr ibn El-‘Ala: „Ljudi će biti u dobru sve dok ne budu sobom opčinjeni.”
Na kraju, treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebi u’l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu. To je ono što smo kazati imali, a od Allaha molimo da nam to i ukabuli.”
Ibn Hadžerov argument
Ovo je sve što je naveo El-Fakihani u svom spomenutom traktatu, a ja velim: Što se tiče njegovih riječi: „Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur anu ili Sunnetu, na te riječi, odgovara se: Nepoznavanje nečega ne podrazumijeva i njegovo nepostojanje. Hafiz Ibn Hadžer je za obiiježavanje mevluda našao utemeljenje u sunnetu, a i ja sam našao još i drugo utemeljenje koje ću kasnije spomenuti.
Na njegove riječi: „Nego je obilježavanje mevluda novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake”, odgovor je: Već je prije rečeno da je obilježavanje mevluda uveo učeni i pravedni vladar, koji je time imao namjeru približavanja Alla­hu, dž. š. Na tim obilježavanjima su pri­sustvovali učenjaci i dobri robovi, koji na takva obilježavanja nisu gledali s nego­dovanjem. Takvom načinu obilježavanja mevluda je bio zadovoljan i hafiz Ibn Dihje koji je i napisao zbirku mevluda. Ovo su sve bili pobožni učenjaci koji su obi­lježavanjem mevluda bili zadovoljni, ko­ji su to pohvalili i ni jednom riječju nisu negodovali.
„A niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja.” Na ovaj stav odgovara se: Traženje izvršenja kod menduba nekada je tekstom a nekada analogijom (kijasom). Po ovom pitanju, iako nema teksta, ipak, postoji analogija, i to na osnovu dva temelja koja ćemo ka­snije spomenuti.
Njegove riječi: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvo­jeno, u čemu se slažu svi muslimani”, su riječi koje se ne mogu prihvatiti, jer se novotarija ne vezuje samo za haram ili mekruh, pošto evidentno postoje i novo­tarije koje su mubah, mendub ili vadžib. En-Nevevi u djelu, Tehzibul-Esmai vel­-lugat veli: „Novotarija u šeri`atu je uvo­đenje nečega što nije bilo u doba Vjero­vjesnika, a. s., a dijeli se na lijepu (hase­ne) i ružnu (kabiha).” Imam Izzuddin b. Abdu`s-Selam u svom djelu El-Kava­id veli: „Novotarija se dijeli na onu ko­ja je obavezujuća (vadžib), zabranjena (haram), pohvaljena (mendub), pokuđ­na (mekruh) i dozvoljena (mubah). Ko­ja je od ovih novotarija u pitanju sazna­je se tako što se novotarija izloži pred še­riatska pravila. Ako novotarija ulazi pod pravila vadžiba, onda je ona obavezujuć (vadžib), ako ulazi pod pravila ha­rama onda je zabranjena (haram), ako ulazi pod pravila menduba, onda je ohvaljena (mendub), ako ulazi pod pravila mekruha, onda je pokuđena (mekruh) i ako ulazi pod pravila mubaha, onda je dozvoljena (mubah).” Potom je za svaku vrstu novotarije naveo primjere, a za pohvaljenu (mendub) novotariju naveo je primjere gradnje karaula, medresa i svih dobrotvornih ustanova koja nisu postojala u doba Vjerovjesnika, a.s.
“Pohvaljena novotarija”
U djelu Menākibu-š-Šāfii, El-Bejheki, svojim lancem prenosilaca, bilježi da je Imam-i Šafi` rekao: „Dvije su vrste novotarija (bid`ata). Jedna je ona koja je oprečna Kur’anu, sunnetu, eseru i idžmāu, i to je novotarija koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi dobru, koja nije oprečna spomenutim izvorima. Takva novotarija ne može biti pokuđena. Na primjer, Omer, r. a., je za teraviju u noćima ramazana rekao: „Divna li je ovo novotarija”, što podrazumijeva da je ta novotarija uvedena u praksu nakon što nije postojala…”
Iz svega navedenoga jasno se vidi da El-Fakihanijev stav nije tačan kada kaže: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani jer tačno je to da je obilježavanje mevluda novotarija, ali je to novotarija koja nije oprečna ni Kur`anu, ni sunnetu, ni eseru, niti idžmau, pa je obilježavanje mevluda „novotarija koja ne može biti pokuđena kako se izrazio Imam-i Šafi`. Obilježavanje mevluda spada pod dobročinstvo (ihsan) koje, doduše, nije bilo poznato u doba ashaba, jer je dijeljenje hrane, pri tome ne čineći grijehe, bez sumnje dobročinstvo i to je „pohvaljena novotarija” (el-bid`atul-mendūbe), kako se izrazio Ibn Abdu`s-Selam.
Njegove riječi: „U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje…”, su sasvim tačne, međutim, zabrana takvog okupljanja je zbog zabranjenih stvari ko­je su pridodate mevludu, a ne zbog sa­mog okupljanja radi iskazivanja veselja obilježavanjem mevluda. Jer, kada bi se takve zabranjene stvari pridodale npr., džumi-namazu, i tada bi one bile odvrat­ne i ružne, ali to nikako ne može značiti da to važi i za samo okupljanje radi džume namaza, kako što je sasvim jasno.
Neke od ružnih situacija smo vidjeli i u noćima ramazana pri okupljanju lju­di radi teravih namaza. Pa je li moguće proglasiti haramom okupljanje ljudi radi obavljanja teravije zbog toga što se usljed toga okupljanja ponekad pridodaju lo­še stvari?! Ne, nego mi kažemo: Okuplja­nje radi obavljanja teravije se temelji na sunnetu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve što se od ružnih stvari pridoda, te pridodate stvari su ružne. Stoga kažemo: Okupljanje ljudi radi obilježa­vanje mevluda se temelji na mendūbu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve negativne stvari koje se tome pridodaju, zabranjene su i pokuđene.
Vjerovjesnikovo rođenje: najveća blagodat nama
Na riječi: „Treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebiul-evvel, i mjesec u kome je Vje­rovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu”, ovako se od­govoriti: Vjerovjesnikovo, a. s., rođenje je najveća blagodat nama, a Vjerovjesnikovo, a. s., preselenje na Ahiret je naša naj­veća nevolja (musibet). A šeriat podstiče na izražavanje zahvale na blagodatima, a na strpljenje pri musibetima. Tako še­riat zapovijeda klanje akike pri rođenju djeteta izražavajući time zahvalu i veselje žbog novorođenčeta, dok to ne naređuje prilikom preselenja na Ahiret, čak zabra­njuje i naricanje i pokazivanje očaja.
Šeriatska općenita pravila upućuju na to da je lijepo u mjesecu rebi`ul-evvelu pokazati veselje zbog Vjerovjesnikovog, a. s., rođenja, a ne pokazivati žalost zbog toga što je u tom mjesecu bilo i njegovo preseljenje na Ahiret.
Ibn Redžeb u djelu El-Letaif prekorava rafidije zbog toga što su Dan ašure uzeli za dan tugovanja, jer je u tom danu ubijen hazreti Husejn. Allah i Njegov poslanik, a. s., nisu naredili da se dani stradanja vjerovjesnikā uzimaju kao dani žalosti, pa kako bi se to onda moglo praktikovati u vezi sa nekim ko je ispod stupnja vjerovjesništva?!
Također se i imam Ebu Abdullah Ibnul-Hādž u svom djelu El-Medhal ala amelil-mevlid vrlo precizno izrazio o obilježavanju mevluda. Suština njegovog govora je u tome da on smatra pohvaljenim izražavanje zahvalnosti na blagodatima, a odvratnim i ružnim sve ono što se ubraja u zabranjene i pokuđene stvari.
Držati se lijepih stvari
Šejhu`l-islam, hafiz Ebul-Fadl Ibn Hadžer bio je upitan o obilježavanju mevluda, pa je ovako odgovorio: “Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali ispravni prethodnici (selef-i salih) iz prva tri stoljeće islama. Međutim, obilježavanje mevluda obuhvata mnoge lijepe stvari, ali i one suprotne njima. Za onoga ko se drži lijepih stvari, a izbjegava ružne, za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija (bid`a hasne), a u suprotnom nije.”
Obilježavanje mevluda, po mom mišljenju, može se praktikovati na osnovu čvrstog temelja koji se nalazi u zbirkama Buharije i Muslima, a vezan je za slučaj kada je Vjerovjesnik, a. s., došao u Medinu i zatekao židove da poste Dan ašure. Onda ih je pitao zbog čega to čine, a oni su mu odgovorili da je to dan u kojem je Allah utopio faraona, a spasio Musāa, a. s., pa oni taj dan poste iz zahvalnosti prema Uzvišenom Allahu.
Iz spomenutog slučaja može se izvući zaključak da je zahvaljivanje Allahu u određenom danu zbog određene blagodati koju je u tom danu poslao, ili zbog nevolje koju je u tom danu odagnao, dozvoljen čin. I da se taj dan svake godine može provoditi u zahvaljivanju Allahu, dž. š., kroz razne ibadete: namaz, post, sadaku, učenje Kur’ana, itd. A ima li veće blagodati od slanja Vjerovjesnika, a. s., vjerovjesnika milosti, u tom rebi`ul-evvelskom danu?!
Na osnovu spomenutog događaja, najbolje bi bilo tražiti upravo 12. rebi’ul-evvel, kako bi se propis podudario sa pričom o Musau, a. s., na Dan ašure. Neki obilježavaju mevlud u bilo kojem danu rebi`ul-evvela, a neki i izvan tog mjeseca. To je ono što je vezano za samo utemeljenje obilježavanja mevluda.
A što se tiče načina obilježavanja mevluda potrebno je ograničiti se na ono iz čega se razumije zahvaljivanje Allahu, dž. š. od onoga što smo naprijed spomenuli, kao što je učenje Kur’ana, postavljanje sofre, dijeljenje sadake, recitovanje stihova u pohvalu Vjerovjesniku, a. s., kao i pobožnih stihova koji će pokrenuti srca na činjenje dobrih djela i postizanje ahiretske sreće.
Zabava i veselje na dozvoljen način
Nema štete od onoga što se pri obilježavanju mevluda pridodaje od zabave i veselja ukoliko se to radi na dozvoljen način, jer taj dan zaslužuje da se u njemu osjeća radosno i veselo. Međutim, ukoliko se to čini na način koji je zabranjen (haram) ili pokuđen (mekruh) onda se to mora spriječiti, kao što treba spriječiti i ono što se čini a suprotno je onome što je preče (hilafu`l-evla).”
Utemeljenost obilježavanja mevluda, po mom mišljenju, može se vezati i za slučaj koji, bilježi El-Bejheki od Enesa, r. a., da je Muhammed, a. s., nakon što je postao vjerovjesnikom, za sebe zaklao akiku. Iako se navodi da je to za njega već bio uradio njegov djed Abdu`l-Muttalib, kada mu je bilo sedam dana. Poznato je da se akika ne ponavlja dva puta, pa se iz Vjerovjesnikovog, a. s., postupka može razumjeti da se Vjerovjesnik, a. s., ovim činom htio zahvaliti Allahu, dž. š., na tome što ga je odredio da bude vjerovjesnik milosti svim svjetovima i zakonodavac svom ummetu. Slično ovome je i činjenica da je Vjerovjesnik, a. s., donosio salavat na samog sebe. Zbog svega navedenog lijepo (mustehab) je i nama da iskažemo zahvalnost za njegovo rođenje tako što ćemo se u džemat okupiti, postaviti sofru i činiti druga dobra djela, pokazujući time svoju sreću.
Radost mevludske noći
Vidio sam da je i imam u kiraetima, hafiz Ibn Džezeri, u svome djelu Urfut-ta`rif bil-mevlidi-š-šerif napisao: „Ebu Leheb je nakon smrti bio viđen u snu, i tom prilikom je bio upitan: ’Kako je tvoje stanje?’ Odgovorio je: Ja sam u vatri, međutim, svake noći uoči ponedjeljka, olakša mi se, pa se između prstā napijem vode koliko je ovo pokazujući na vršak prsta – a to je zbog toga što sam oslobodio robinju Suvejbu nakon što me je obradovala rođenjem Vjerovjesnika, a. s., i zbog toga što mu je pomogla pri dojenju.” Ako je Ebu Leheb kao nevjernik, radi koga je spuštena kur`anska sura koja ga ukorava, dobio nagradu u vatri jer se obradovao te noći kad je Vjerovjesnik, a. s., bio rođen, pa kakvo li je onda stanje muslimana, koji potvrđuje monoteizam (tevhid), koji je od ummeta Vjerovjesnikovog, a. s., kad se obraduje zbog njegovog, a. s., rođenja, pa učini dobrih djela onoliko koliko bude u stanju iz ljubavi prema Vjerovjesniku, a. s.?! Njegova na­grada od Plemenitog Allaha za to će biti da će ga Svojom dobrotom uvesti u džennetske ljepote.”
Ibnul-Hādž veli: „Ako neko upita o mudrosti da je Vjerovjesnik, a. s., rođen u ponedjeljak u rebi`ul-evvelu, a ne u mje­secu ramazanu u kome je počelo objavlji­vanje Kur’ana i u kome je Lejletul-kadr, ni u svetim mjesecima (el-ešhurul-hu­rum), niti petnaeste noći Ša`bana (Lejle­tul-berat), niti u petak a niti uoči petka, treba mu odgovoriti sa četiri činjenice.
Prvo: u hadisu je navedeno da je Uzvi­šeni Allah u ponedjeljak stvorio drveće i bilje. U tome postoji velika naznaka, po­što se stvaranjem žitarica, usjeva, voća i drugih plodova produžuje opstanak ljud­skoga roda.
Drugo: riječ rebi znači proljeće, što ukazuje na optimizam i pozitivnu nadu. A Ebu Abdurrahman es-Sakli veli da sva­ki čovjek ima udio od svog imena.
Treće: Kao što je proljeće najumjereni je i najljepše godišnje doba, tako je i Vjerovjesnikov, a. s., šeriat najprihvatljiviji i najljepši zakon.
Četvrto: Mudri Allah je htio da Vjero­vjesnikom, a. s., počasti vrijeme u kojem je rođen, a da je rođen u nekom od oda­branih vremena koja smo naprijed spomenuli, neko bi mogao pogrešno misli­ti da je tim vremenom počastio Vjerovje­snika, a. s.
Ovim i završavam. Neka je potpuna hvala i zahvala Uzvišenom Allahu!
S arapskog preveli: hfz. Nedžad Ćeman i mr. Almir Fatić

[1] Autor ukazuje na hadis Muhammeda, as.: „Ko uvede jedan lijep običaj u islam, imat će za to nagradu kao i nagradu za sve on koji.poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada…” (Muslim).
[2] El-Fedžr, 14. ajet

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s