Da li se oblačenje turbana, palestinskih marama, galabija i sl. smatra islamskom nošnjom?

Hahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika.

Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, “O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-E’araf, 26)

Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.

Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)

Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:

“Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:

Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna…”

Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: “Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu.”

Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: “I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika…”

Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza’ul-elbab, kaže sljedeće: “Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći  zemlje u kojoj boravi i sl., … i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl….”

Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: “Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo – svojom krivicom – da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga.”

Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: “Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!” Te mu je rekao: “Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio.” Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)

Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.

Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom.”Zabilježio ga je Ebu Davud.

Prepoznatljivom odjećom smatra se svaka odjeća koja izlazi iz običaja naroda, bilo da se radi o boji, ili stilu, ili svojstvu, ili načinu kroja itd.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Zabranjeno je oblačiti prepoznatljivu odjeću, a to je svaka odjeća sa kojom je cilj uzdizanje i iskazivanje uzvišenosti, ili pokazivanje skromnosti i asketizma, sve to su pokudile ispravne generacije.”

Kažu mnogi od selefa: Prepoznatljiva odjeća je svaka odjeća koja je uzrok da se podcjenjuje i omalovažava onaj koji je nosi, te svaka odjeća radi koje se gubi ugled kod ljudi.”[1]

Propisano je nositi odjeću koja je zastupljena u određenom narodu uz pridržavanje za šerijatske norme u oblačenju, tj. da ne bude prozirna, uska, da ne oslikava tijelo, da ne pada ispod članaka i da nije od svile (za muškarce), da pokriva čitavo tijelo – uz lice i šake – i nije izazovne boje (za žene) itd.

Nošnja turbana, galabija, marama za muškarce i sl. ne smatra se nošnjom našeg naroda niti to nalaže sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je potrebno napustiti tu praksu.

Istina je, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je turbane, ali u isto vrijeme nosili su ih i ostali mušrici, a ne postoji ni jedna vjerodostojna predaja koja nas postiče na tu nošnju.

Jedan od mladića požalio se Stalnoj komisiji za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji kako se neki ljudi ismijavaju s njim zato što – između ostalog – nosi turban, koji je po njemu, kako stoji u pitanju, “sunnet”, na što su mu odgovorili: “… a što se tiče oblačenja turbana, to se ne smatra sunnetom, kao što si ti pogrešno shvatio, nego je od mubah – dozvoljenih stvari, zato je preče da nosiš na glavi ono što inače nosi tvoj narod.” (U potpisu: Ibn Baz, El-Gudejan, El-Fevzan, Alu-Šejh i Bekr Ebu Zejd)[2]

Upitan je uvaženi šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da li se oblačenje turbana smatra sunnetom i pohvalnom praksom, na što je odgovorio:

“Ne! Oblačenje turbana nije sunnet, nego je adet (običaj). Sunnet je da svaki čovjek oblači ono što inače oblače ljudi, osim ako se radi o onome što je u osnovi zabranjeno. Ovo smo rekli zato što se oblačenje odjeće suprotne navikama ljudi smatra prepoznatljivom odjećom (ar. libasuš-šuhre), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je oblačenje prepoznatljive odjeće.

Zato, ako se nalazimo u zemlji u kojoj narod oblači turbane – obući ćemo i mi turbane, a ako se nalazimo u zemlji u kojoj se ne oblače – nećemo ih ni mi oblačiti. Mislim da se muslimanske zemlje danas razlikuju, u nekim zemljama većinom se nose turbani, dok je u drugim zemljama suprotno.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj oblačiti turban, zato što je to bio običaj u njegovom vremenu. Radi toga, nije nam naredio da ga nosimo, naprotiv zabranio nam je da nosimo prepoznatljivu odjeću, iz čega nam se želi ukazati da je sunnet u oblačenju da čovjek prati običaje ljudi, osim ako je nešto zabranjeno.

Ako bi pretpostavili da muškarcima u običaj pređe oblačenje svile, mi bi rekli: ‘to je haram i ne povodimo se za vama. Također, ako bi pretpostavili da se nalazimo u zemlji u kojoj je običaj da muškarci nose odjeću koja pada ispod članaka, mi bi rekli: ‘to je haram, mi vas u tome nećemo slijediti.’”[3]

Kaže šejh Abdullah b. Salih el-Fevzan: “Utemeljeno pravilo kada je u pitanju oblačenje je da čovjek oblači odjeću i ukrase svoga naroda, pod uslovom da se pridržava šerijatskih granica. Islamski učenjaci spomenuli su da je pokuđeno čovjeku da se suprostavlja običaju svoga naroda u odjevanju i da postoji mogućnost da se smatra prepoznatljivom odjećom koja je zabranjena…”[4]

Radi spomenutog, oni koji oblače takvu nošnju (saudijsku, jemensku, palestinsku, pakistansku, afganistansku i sl.), – u našim okolnostima, vremenu i prostoru – nemaju za to nikakve nagrade, niti nose “islamsku nošnju”, a ujedno su grješni kod Uzvišenog Allaha radi sljedećih tačaka:

Prva: Suprostavljanje sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odjevanju.

Druga: Oblačenje prepoznatljive odjeće koja je strogo zabranjena hadisom.

Treća: Povod su griješenja drugih.

Četvrta: Sami sebe izlažu omalovažavanju i gubljenju ugleda.

Peta: Uzdižu se iznad drugih.

Ako bi i rekli – ostavljajući raspravu – da je to što nose islamska odjeća, opet bi bila zabranjena radi štete koju nanose time drugim muslimanima, postupajući po univerzalnom šerijatskom pravilu “ostavlja se od dvije štete manja”, a nema sumnje da je ostavljanje nečega što je u osnovi mubah (dozvoljena stvar), kao odjeća, manja šteta od medijskog ismijavanja sa muslimanima, omalovažavanja vjere i vjerskih svetinja, psovanja Allaha, Poslanika, džamija i td. Svima je poznato (barem onom koji poznaje naš narod) da provokativno oblačenje izaziva sve prethodne i druge grijehe, zato je obaveza detaljno izučiti vjerske propise i napustiti površna, emotivna i nakaradna tumačenja islama.

Allah, dželle še’nuh, rekao je: “Ne grdite one koje oni, pored Allaha, dozivaju, da ne bi i oni nepravedno i bez znanja Allaha grdili.” (El-En’am, 108)

Ako je psovanje taguta, kipova i idola – koje je jedan od najvećih vidova ispovjedanja nevjerstva u njih – zabranjeno kako ne bi izazvalo veću štetu od toga, a to je psovanje Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh, pa šta reći onda za one koji radi svog oblačenja – koje nije ni naređeno niti preporučeno – izazivaju isto!?

Odgovor na dvije najpoznatije šubhe kod onih koji nose tu odjeću:

Prva: Kažu: “Nosimo je ugledajući se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Allah, dželle še’nuh, kaže: ‘Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor…’” (El-Ahzab, 12).

Odgovor: To je pogrešno tumačenje ajeta, jer se ajetom podrazumjeva ugledanje na Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u vjerskim propisima i poslaničkim vrlinama a ne u adetima (običajima) – kao što je stav većine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među kojima su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija idr. On, sallallahu alejhi ve sellem, nije se razlikovao u adetima od svog naroda, jeo je ono što jedu, oblačio je ono što oblače, jahao iste jahalice, pio iz istih bunara, koristio isto posuđe – osim onoga što je zabranjeno, poput svinjskog mesa, posuđa od zlata i srebra, svile itd.

Druga: Kažu: “Muslimanu je naređeno da se razlikuje od nevjernika i velikih grješnika i zabranjeno mu je da ih oponaša, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Onaj ko se poistovjeti s jednim narodom on je od njih’” (Ebu Davud, 4031).

Odgovor: To su riječi istine s kojima se želi opravdati batil. Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje pojašnjava njegove riječi, što nam ukazuje da je pogrešno bukvalno shvatati spomenuti hadis. Islamski učenjaci kažu da se pod “poistovjećivanjem” misli na oponašanje nevjernika u onome što je specifično i posebno samo za njih, kao da oblači odjeću koju ne oblače osim nevjernici i veliki grješnici, poput uskih pantalona za muškarce, ili crkvene odore, ili kratke pantalone iznad koljena, ili dresove nogometaša i košarkaša i sl., dok oblačenje pristojnih i širokih pantalona, košulja, dženpera i sl. nije specifična odjeća za nevjernike i velike grješnike, nego odjeća koju oblače i muslimani i nemuslimani ujedno, te nije specifična za određen nevjernički narod. Bitno je napomenuti da osnova i porijeklo odjeće ne igra veliku ulogu kada se običaji promjene i izmješaju, npr. dotična odjeća vodi porijeklo od nekog nevjerničkog naroda, ali je vremenom postala zastupljena kod svih ljudi i ne nosi ničije obilježje, takva odjeća nije sporna, a Allah najbolje zna.

Napisao: Amir I. Smajić

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s