Image

Izvanjski vadžibi i sunneti te obaveze u slučaju prekida posta

Izvanjski vadžibi i sunneti te obaveze u slučaju prekida posta

Sedam je izvanjskih vadžiba posta.

Prvi vadžib, jeste promatranje, iščekivanje početka mjeseca ramazana. To znači očekivanje pojave mlađaka (hilāl). Ukoliko je oblačno, onda se računa da (prethodni) mjesec šaban ima trideset dana.

Kada kažemo “viđenje” (ru’ja), mislimo na saznanje, a saznanje o viđenju mlađaka dokazuje se svjedočenjem jedne pravedne osobe. Međutim, utvrđivanje viđenja mlađaka, koje označava početak mjeseca ševvala,[1] određuje se isključivo na osnovu svjedočenja dvije pravedne osobe, a sve iz predostrožnosti prema pravilnome robovanju Allahu dragome. Ko čuje pravednu i pouzdanu osobu kako tvrdi da je vidjela mlađak, a i sâm je smatra iskrenom, dužnost mu je postiti, makar kadija (sudija) i ne donio odluku o početku posta. Stoga, svaki rob u sličnim situacijama treba slijediti ono što mu njegov razum nalaže. Ukoliko mlađak bude viđen u jednome gradu, a u drugome ne, a među njima je razdaljina manja od dva dana hoda, svima je obaveza početi s postom. No, ukoliko je razdaljina među njima veća, tada se svaki grad orijentira prema sebi. U tome slučaju obaveza se ne odnosi na sve.

Drugi vadžib je odluka (nijjet). Mora se svake večeri, po noći, zanijetiti, konkretno i čvrsto. Donese li osoba jednom odluku o postu kompletnoga mjeseca ramazana, a ne uoči svakoga dana, neće joj biti ispravno. Eto, na to mislimo pod pojmom “svake večeri”. Odluči li po danu donijeti nijjet o postu, neće joj biti ispravan post, niti mjeseca ramazana niti post koji je stroga obaveza (fard), izuzev dobrovoljnoga posta (savm tetavvu`). Na to mislimo pod pojmom “po noći”. Bilo da zanijeti post općenito bilo da zanijeti farz općenito, neće joj biti ispravno sve dok ne zanijeti konkretno post mjeseca ramazana, kao strogu Allahovu obavezu. Ako se odluči u noći za koju se sumnja da označava početak mjeseca ramazana (lejletuš-šekk) postiti sutrašnji dan, ukoliko je riječ o mjesecu ramazanu, tada joj odluka nije ispravna jer nije “čvrsta”, izuzev ako se radi o oslanjanju na izjavu svjedoka da je sigurno vidio mlađak.

E sad, mogućnost greške pravedne osobe ili lažne izjave ne kvare čvrstu odluku niti oslanjanje na prethodno stanje, kao što je noć za koju se pretpostavlja da je to završetak mjeseca ramazana. Sve ovo, dakle, ne kvari čvrstinu odluke. Čak ni oslanjanje na vlastito promišljanje (idžtihād), naprimjer, zatvorenika u tamnici, ukoliko osoba smatra da počinje mjesec ramazan. Tako sumnja ne utječe na odluku. Međutim, ukoliko osoba nije sigurna u noći za koju se pretpostavlja da je to početak mjeseca ramazana, čvrstina iskazane namjere neće mu koristiti jer je mjesto donošenja odluke srce. U njemu ne može doći do formiranja čvrste odluke ukoliko postoji sumnja, kao kad bi osoba rekla u toku mjeseca ramazana: “Postit ću sutra ako bude mjesec ramazan”; ovo neće šteti postu jer je to samo puka izjava, a mjesto donošenja odluke ne trpi dvoumljenje, već samo izričitost, a on zna da je sutra mjesec ramazana.

Ko nanijeti po noći, a potom nešto pojede prije nastupa zore, namjera mu neće biti pokvarena, kao ni ženi koja zanijeti u vremenu menstruacije, pa joj prestane prije zore – post joj je valjan.

Treći vadžib, jeste suzdržavanje od unošenja stvari u stomak namjerno, s tim da je osoba svjesna da posti. Post će osobi, znači, biti pokvaren ukoliko nešto pojede, popije, ukapa lijek kroz nos ili uradi klistir. S druge strane, post neće biti pokvaren ukoliko poteče krv, ukoliko se pusti krv (hidžāma), podvuče surma, stavi štapić u uho ili mokraćni kanal, izuzev ako se nakapa tečnosti koja dođe do mokraćne bešike.

Isto tako, post neće biti pokvaren onim što dospije u unutrašnjost čovjeka nenamjerno, kao što su prašina, muha ili manja količina vode koja uđe prilikom ispiranja usta. Omrsit će se samo ako mu previše vode od ispiranja usta uđe jer je tada riječ o nemaru. Na to smo ciljali riječju “namjerno”. Rekli smo: “…s tim da je osoba svjesna da posti” jer se time iskijučuje zaborav.

Naime, osobi neće biti pokvaren post ako nešto nenamjerno pojede. Ko nešto pojede na početku ili na kraju dana, a potom ustanovi da je jeo u vrijeme posta, slijedi mu obaveza napaštanja. Međutim, ako osoba stvarno vjeruje nakon što je dobro promislila da nije jela u vrijeme posta, tada nema obavezu napaštanja. Sve u svemu, osoba ne treba jesti ni početkom ni krajem dana izuzev nakon što dobro promisli i uvjeri se da nije vrijeme posta.

Četvrti vadžib, jeste suzdržavanje od spolnoga općenja. Definicija spolnoga općenja jeste ulazak glavića u vaginu. Ukoliko do seksualnoga odnosa dođe iz zaborava, post nije pokvaren. Ukoliko do spolnoga odnosa dođe po noći, ili osoba polucira u snu, i probudi se džunup u vrijeme posta, to se neće smatrati mršenjem. Ukoliko osvane zora, a osoba upravo u to vrijeme ima spolni odnos, te ako odmah prekine spolni odnos, post će joj biti ispravan. Ukoliko pak nastavi s odnosom, post je pokvaren i nastaje obaveza otkupa (keffāra).

Peti vadžib, jeste suzdržavanje od ejakulacije. Ejakulacija je namjerno izbacivanje sperme, bilo spolnim odnosom bilo bez njega. Sve to prekida post. Post neće biti prekinut poljupcem supružnika ili zajedničkim boravkom u postelji ukoliko ne dođe do snošaja. No, ovo je pokuđeno (mekrūh), izuzev ako se radi o starijoj osobi ili osobi koja u potpunosti vlada svojim nagonima. Poljubac ništa ne smeta, s tim da je bolje i od toga se suzdržati. Ukoliko osoba prepostavlja da poljubac može dovesti do ejakulacije, pa poljubi supružnika i izbaci spermu, post se smatra prekinutim, i to zbog nemara.

Šesti vadžib, jeste suzdržavanje od povraćanja. Povraćanje kvari post. No, ako ga povraćanje najednom spopadne, post neće biti pokvaren. Ukoliko osoba proguta ispljuvak iz grla ili prsa, post neće biti pokvaren, po principu olakšice (ruhsa). Ali ako osoba proguta ispljuvak nakon što mu je dospio u usta, tada je post pokvaren.

Postoje četiri obaveze u slučaju prekida posta. Napaštanje (kadā’), nadoknadivanje (keffāra), otkup (fidja) i suzdržavanje (imsāk) od jela preostali dio dana, kao da je osoba stvarno postač. Napaštanje je opća obaveza svakoga muslimana, pravno obavezujuće osobe (mukellef), koja nije postila, bez obzira da li je postojao razlog za to ili ne. Žena koja ima mjesečnicu napoštava, također, napoštava i otpadnik od vjere (murted). Nevjernik (kāfir), dijete i mentalno poremećena osoba (medžnūn) nemaju obavezu napaštanja.

Napaštanje nije uvjetovano vezanim napaštanjem propuštenih dana mjeseca ramazana, već osoba napašta kako hoće, odvojeno, danas jedan dan, prekosutra drugi i slično, ili dan za danom. Nadoknađivanje (keffāra) jeste obaveza samo u slučaju spolnoga odnosa. Obaveza keffareta ne postoji za masturbaciju, jedenje, pijenje i bilo šta drugo što nije seksualni odnos supružnikâ.

Obaveza keffareta sastoji se u oslobađanju roba. Ako je to osobi preteško, onda prelazi u post dva mjeseca zajedno (bez pauze između njih). Ako ni to ne može, onda mora nahraniti šezdeset osoba koje su u potpunoj neimaštini, i to hraneći svaku pojedinačno.

Suzdržavanje preostali dio dana obaveza je osobi koja se namjerno omrsila ili se omrsila uslijed nemara. Ovo nije obaveza ženi kojoj se menstruacija završi po danu, pa se očisti, niti putniku (musāfir) koji je na putu dugom najmanje dva dana hoda došao kući u vrijeme posta. Obaveza suzdržavanja odnosi se i na osobu kojoj je jedna pravedna osoba posvjedočila viđenje mlađaka u danu za koji se ne zna pouzdano da je početak mjeseca ramazana (jevmuš-šekk).

Post na putu bolji je od mršenja, izuzev ako nije u stanju izdržati. Na dan kad kreće na put, a već je zapostio dok još bijaše u svome mjestu (mukîm), post će dovršiti. Također će post dovršiti ako je došao kući u stanju posta. Što se tiče otkupa, on je obaveza trudnici i dojilji koje su mrsile, strahujući za zdravlje djeteta, i to za svaki dan po jedan mudd (koliko može stati u ruke) pšenice osobi koja je u potpunoj neimaštini (miskîn) uz napošćavanje. Izuzetno stara osoba ukoliko ne posti (zbog starosti) za svaki dan dat će iznos sadake u vrijednosti mudda.

Sunneta posta ima šest:

1) odgađanje sehura (jutarnjeg ručka pred post);

2) požurivanje s iftarom, mršenjem hurmom ili vodom prije namaza;

3) neupotrebljavanje misvaka nakon što sunce pređe zenit;

4) činjenje dobrih dijela u mjesecu ramazanu, o čemu smo govorili u poglavlju o zekatu;

5) izučavanje Kur’ana;

6) povlačenje u i’tikaf u džamiju, posebno u posljednjih deset dana mjeseca ramazana, kao što je to bio običaj Allahova Poslanika, s.a.v.s.: Kada bi nastupila posljednja trećina, smotao bi postelju, stegao haljetak, bio strožiji prema sebi i podstrekivao svoje ukućane.[2]

Dakle, posebno bi ustrajavali u ibadetu, budući da u to vrijeme pada Noć sudbine (Lejletul-kadr), a, po većinskome mišljenju, ona pada u neparne dane, dok je najvjerovatnije to prva, treća, peta ili sedma noć (zadnje trećine). Preče je da se ova vrsta i’tikafa obavi u kontinuitetu, a ukoliko zanijeti zavjetni i’tikaf u kontinuitetu, bit će prekinut izlaskom iz i’tikafa bez nužde, kao što je npr. odlazak u posjetu bolesniku, na sud, dženazu, u posjetu, ili da bi obnovio abdest, gusul i sl. Ukoliko izađe radi obavljanja nužde, kontinuitet neće biti prekinut, i tada može abdest uzeti u svojoj kući. Međutim, ne bi se trebao baviti nekim drugim poslom: Alejhisselam ne bi izlazio izuzev u nuždi, i ne bi se raspitivao za zdravlje bolesnika izuzev onako u prolazu.[3] Kontinuitet će biti prekinut dođe li do spolnoga odnosa, ali ne ako dođe samo do poljupca. Nema smetnje da se osoba u džamiji uređuje, ili da sklopi brak, jede i spava, a zatim opere ruke u leđenu. Sve ovo osobi treba i u i’tikafu, koji se obavlja u kontinuitetu. I’tikaf neće biti prekinut ni ukoliko osoba iz džamije proturi jedan dio svoga tijela: Alejhisselam bi primakao glavu, a hazreti Aiša, koja bijaše u sobi, češljala bi ga.[4]

Kada osoba koja se nalazi u i’tikafu izađe radi neke potrebe, nakon povratka treba obnoviti nijet, izuzev ako nije zanijetio unaprijed deset dana ili slično. U svakome slučaju bolje je nijet obnoviti.

________________________________

[1] Mjesec koji slijedi nakon mjeseca ramazana. (op.prev)

[2] Hadis bilježe el-Buhāri i Muslim (muttefekun alejhi), prenoseći ga od hazreti Aiše.

[3] Prvi dio hadisa bilježe el-Buhāri i Muslim (muttefekun alejhi), prenoseći ga od hazreti Aiše. Drugi dio hadisa bilježi Ebū Dāvūd, sa slabim nizom prenosilaca.

[4] Hadis bilježe el-Buhāri i Muslim (muttefekun alejhi), prenoseći ga od hazreti Aiše.

Poglavlje iz knjige: IHJAU ULUMID-DIN (Oživljavanje vjerskih znanosti), Knjiga 2, Ebu Hamid El-Gazali, Izdavač: Bookline, Sarajevo, 2004. god.

One comment on “Izvanjski vadžibi i sunneti te obaveze u slučaju prekida posta

  1. Pingback: Hasan

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s