Gdje je mjesto imama u javnosti

ahemdijaGdje je mjesto imama u javnosti: koliko ih je prisutno u školskim, općinskim i odborima mjesnih zajednica… ali i koje mjesto zauzimaju u samoj Islamskoj zajednici i odborima njezinih institucija i ustanova?

Imami u BiH su, zbog svih specifičnosti naše društveno-političke realnosti i povijesnog konteksta, uvijek imali širi krug djelovanja od stručno-profesionalnog. U određenim vremenskim periodima kao obrazovani dio bošnjačkog stanovništva njihova uloga bila je od krucijalne važnosti za egzistenciju, opstanak i razvitak bošnjačkoga naroda, kao i države BiH. S tim u vezi, često su u povijesti, pored imamsko-hatibsko-muallimske dužnosti, u mnogim mjestima bili interpretatori zakonskih odredbi, inicijatori socio-ekonomskih pokreta, društveno-politički analitičari i aktivisti, te trezveni subjekti u ratnim i mirnodopskim okolnostima. Uživali su povjerenje naroda kao i političkih struktura, prvenstveno zbog njihovog kategoričnog stava da je sigurnost i prosperitet naroda i države i vjerska dužnost, ali i zbog njihovog bliskog odnosa s narodom. Primjera radi, u historiografskim djelima nalazimo podatak da su na Skupštinskim izborima 1925. godine u Kraljevini SHS, s obzirom na odsustvo političke slobode i različite manipulacije kojima su bili izloženi Bošnjaci i njihovi politički predstavnici, čuvari na biračkim mjestima bili imami. U  posljednjoj agresiji 97 imama i muallima ubile su jedinice Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). U Prvom i Drugom svjetskom ratu stradale su desetine imama, ali zbog nemara ili nedostatka institucionalnog bilježenja povijesti kod Bošnjaka njihova imena prepuštena su zaboravu. Bez obzira da li se radi o obrazovno-odgojnom, vjersko-kulturnom ili društveno-političkom angažmanu, jednostavno imami su učestvovali u svim važnim procesima u bh. društvu, a koji se tiču Bošnjaka i BiH.  Tako je bilo i tokom posljednjeg popisa stanovništva.

Uzima li iko u obzir da imam, pored imamsko-hatibsko-muallimskog posla,

mora brinući se o različitoj papirologiji i aktivnostima biti i službenik Vakufske direkcije,

Ureda za zekat, Ureda za hadž, El-Kalema, Preporoda…?)

Islamska zajednica je bila primorana da svakodnevno prati proces popisa i skreće pažnju stanovništvu, ali i odgovornim institucijama, na važne segmente popisa, moguće greške i manipulacije pri popisu, koje mogu biti katastrofalne za budućnost Bošnjaka u BiH. Naravno, i u ovom procesu najvažniju ulogu imali su imami. Njihov svakodnevni angažman u interpretaciji zakona, objašnjavanju procesa popisa i elemenata popisnice bio je ključan u uspješnoj realizaciji popisa, bar u onoj mjeri dokle sežu mogućnosti i ingerencije imama. Upravo je posljednji angažman, odnosno drama koju su imami doživjeli tokom popisa razlog pisanja ovoga teksta.

Naime, politički aktivisti određenih stranaka nastojali su angažman mnogih imama, prema  dostupnim izvještajima s terena, omalovažiti, štaviše omalovažiti cjelokupan rad Islamske zajednice u vezi s popisom. Godinu dana imami su prisustvovali seminarima i trening-sastancima u vezi s popisom, te potrebne informacije prezentirali građanima. Svakodnevno su bili na raspolaganju za informacije građanima, džematlijama u BiH, ali i dijaspori. Tokom samog procesa popisa u mjesecu oktobru, njihov privatni život bio je u drugom planu. Njihov angažaman nije bio utemeljen na političkim ili materijalnim interesima, već na principima univerzalnih vrijednosti, stoga svaka kritika na račun imama, kao i Islamske zajednice, u vezi s popisom (p)ostaje suvišna. Ove kritike će se intezivirati pa ćemo možda u budućnosti čitati kako je posljednji popis neuspješan jer su ga «vodili» imami i Islamska zajednica, baš kao što su optuženi za radikalizaciju građana tokom agresije i neuspjeh nacionalne identifikacije Bošnjaka u postratnom periodu. Naravno, Bošnjaci su svjesni da su ove optužbe kritičara, tačnije političkih pragmatika, njihova nastojanja da se prekrije njihov nerad, ali koliko su imami svjesni da moraju zaštiti svoje ime, tačnije nametnuti se kao jedan od najvažnijih činilaca našega društva, što oni i jesu? Ne bi bilo suvišno uraditi analizu:

a) koliko se najuspješnijih studenata fakulteta islamskih nauka odlučuje za imamski poziv;

b) postoji li intencija kod imama, naročito s titulom magistra ili doktora nauka, da napuštaju imamski posao, odnosno da mijenjaju radno mjesto i zašto (zar imami ne bi trebali biti najobrazovaniji ljudi s najvećim titulama?);

c) da li su zadovoljni odnosom mjesečnih primanja njih i drugih uposlenika Islamske zajednice;

d) da li su  imami zadovoljni odnosom službi  i javnog mnijenja Islamske zajednice prema njima (uzima li iko u obzir da imam, pored imamsko-hatibsko-muallimskog posla, mora brinući se o različitoj papirologiji i aktivnostima biti i službenik Vakufske direkcije, Ureda za zekat, Ureda za hadž, El-Kalema, Preporoda…);

e) da li je prednost što se na upriličenim predavanjima, tribinama, manifestacijama u džematima i ustanovama Islamske zajednice kao predavači preferiraju osobe drugog profila, a ne imami (na predavanjima se stječe utisak da bi džematski imami s višegodišnjim iskustvom bili mnogo efikasniji nego druge osobe, poput profesora, sve brojnijih mladih naučnih radnika s titulom magistra ili mastera i sl.);

f) da li je opravdana i krajnje pozitivna uloga da se imami ne smiju politički angažirati (naročito u manjem entitetu te mjestima gdje to društveno-politički okvir, štaviše, zahtijeva).

Zašto ovo ne bi bilo suvišno? Zbog konačne analize gdje je mjesto imama u javnosti: koliko ih je prisutno u školskim, općinskim i odborima mjesnih zajednica… ali i koje mjesto zauzimaju u samoj Islamskoj zajednici i odborima njezinih institucija i ustanova?

Potrebno je pronaći nove metode promoviranja i vrjednovanja rada imama. Njihov bezuvjetni angažman tokom popisa pokazao nam je koliko je njihov posao složen, koliko su predani svom radu, ali da mediji i političke strukture ne žele vidjeti imama kao pozitivnu ličnost u društvu. Pored imamskih obaveza, muallimskih časova i spremljenih vazova za hutbu i predavanja, te nakon ispunjenih obaveza prema svim dopisima službi i ureda Islamske zajednice, od pronalaska dokumentacije o vakufskoj zemlji do prodaje vjerske literature u jednom džematu i medžlisu, imam mora i prezentirati svoj intelektualni rad – pisati i objavljivati članke; svoj humanitarni – prikupljati donacije i učestvovati u svim humanitarnim akcijama; osmisliti sadržaje za mlade; biti vjerni čuvar tradicionalnih manifestacija ali i inovativan u njihovoj pripremi… i, nakon svega toga (i drugoga), u svom domu biti sin, muž i naročito dobar otac, kako džematlija ne bi nakon akšam-namaza izrekao uvrjedljivi komentar: U hodže djeca najgora.

S tim u vezi, mišljenjima da je hodža inventar džamije i ateističko-provincijalističkim šalamada je hodžin posao najlakši, imamski poziv se otežava, te se ujedno izaziva odbojnost od ove plemenite misije, naročito u očima mlađih generacija: prvo u javnosti, gdje se mladima nameće da vjeruju više lokalnim šejhovima i internet-daijama nego imamu, a drugo u Islamskoj zajednici gdje se najbolji studenti ne žele profilirati za imame.

P.S.

Naravno, ne treba zaboraviti imame koji su izuzeci, izuzeci u svemu pozitivno navedenom, osim u tome da imaju iste titule kao imami. Ali, o njima nek tekstove pišu Kiramen Katibin.

Izvor: Preporod

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s