Ko su bili Harut i Marut? Meleci ili Džini!

Ko su bili Harut i Marut?

Ko su bili Harut i Marut, koji se spominju u 102. ajetu sure El-Bekara, koji su ljude učili da prave sihir, učili ih da rastavljaju muža od žene? Da li se radi o dva meleka koja su radila ovako gnusan grijeh, ili se radi o šejtanima ili pak o dva čovjeka sa ovim imenima. Pročitajte mnogo interesantan tefsir ovog kur’anskog ajeta od strane Ibn Kesira, r.a.: “Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objav­lje­no dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikak­ve sreće neće imatiA doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.” (Prijevod znacenja 102. ajeta sure El-Bekara)

Tefsir: Ibn Kesir

Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini…”

Es-Suddi kaže: “Šejtani su se penjali na nebo da bi prisluškivali govor pa su slušali riječi meleka u vezi sa smrti, gajbom (nevidljivim) ili naredbe, pa bi zatim dolazili gatarima da ih o tome izvijeste. Gatari su to kazivali ljudima, koji bi potom vidjeli da je tako kako su ovi kazali. Kada bi gatari stekli njihovo povjerenje, onda bi im lagali ubacujući u to nešto drugo, odnosno uz svaku riječ dodavali bi sedamdeset novihTo su ljudi zapisi­vali u knjige, a među sinovima Israilovim raširilo se da džini poznaju nevidljivo (gajb).

Nakon toga, poslan je ljudima kao poslanik Sulejman, sakupio je te knjige, stavio ih u jedan sanduk i zakopao ispod svog prijestolja, pa se nijedan od šejtana nije mogao približiti ovoj stolici a da ne bude spaljen. On je rekao: “Svakome za koga čujem da govori kako šejtani znaju nevidljivo (gajb), glavu ću odrezati!”

Kada je Sulejman, a.s., umro i kada je nestalo učenjaka koji su to znali, te došli njihovi nasljednici, šejtan je uzeo ljudski lik, zatim je došao jednoj skupini sinova Israilovih i rekao im: “Hoćete li da vas upoznam s riznicom koju nikada nećete moći iscrpiti?” Oni su rekli: “Da”, a on im je kazao: “Kopajte ispod prijestolja!” Zatim je otišao s njima, pokazao im mjesto i stao pored njega. Oni su rekli: “Približi se!”, a on im je odgovorio: “Ne, ali ću biti ovdje uz vas, pa ako to ne nađete, ubijte me!” Oni su kopali i našli su te knjige. Kada su ih izvadili, šejtan je rekao: “Sulej­man je ovom vradžbinom upravljao ljudima, šejtanima i pticama.” A zatim je poletio i nestao.

U narodu se tako proširilo da je Sulejman bio vrač, a si­novi Israilovi su uzeli te knjige. Kada je došao Muhammed, a.s., oni su mu se tim knjigama suprot­stavili. Zato Allah Uzvišeni kaže: “A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani.”

Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosila­ca od Seida ibn Džubejra, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Pisar (vezir) Sulejmanov bio je Asaf i on je znao Najuzvišenije ime. On je sve pisao po naredbi Sulejmanovoj, a zatim zakopavao pod njegovo prijestolje Kada je Sulejman umro, to su šejtani povadi­li, a zatim između svaka dva reda upisali po jednu čaroliju i nevjerstvo (kufr) govoreći: “Evo šta je Sulej­man radio s ovim.” Zatim on kaže: “Neuki ljudi su ga zato proglasili nevjernikom proklinjući ga, dok su uče ni to mirno posmatrali.” Tako je ostalo da ga neuki ljudi proklinju, pa je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, a.s., ajet: “Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivaliA Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani, koji ljude uče vradžbini…”

U tom smislu mnogi su iznijeli mišljenja koja su bliska ovome i u njima nema proturječja za razumne i pametne ljude. A Allah upućuje! Suština je tih mišljenja u tome da su židovi kojima je dana Knjiga, nakon što su napustili ono što im je dano i suprotstavili se Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, počeli slije­diti ono što su im govorili šejtani, odnosno ono što su šejtani prenosili, saopćavali i isticali o kralju Sulej­manu (Salomonu). Glagol / “uči, čita, govo­ri” ovdje je prelazan sa prijedlogom /”na, prema”, što implicira značenje “laže”, jer su to “učenja i riječi” šejtana, koje nisu ništa drugo do laži!

“…u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti.” Naime, židovi su smatrali da su Džebrail i Mikail, a.s., donijeli vradžbine Sulejmanu, a.s., pa zato Allah Uzvišeni pokazuje da to nije istina, saopćavajući Svom vjerovjesniku Muhammedu, a.s., da oni nisu donijeli vradžbine i da je Sulejman, a.s., čist od vradžbina koje mu pripisuju.

On im saopćava da su vradžbine djelo šejtana koji ljude tome poučavaju u Babilonu, te da su oni koji ih poučavaju tome dva čovjeka po imenu Harut i Marut. Prema tome, riječca u riječima: “a to nije objavljeno dvojici meleka” negativna je, a ne odnosna u značenju “koji”.

El-Kurtubi kaže: Ovdje je riječca negativna, a vezana je za riječi “Sulejman nije bio nevjernik”, nakon kojih slijede riječi: “nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini, a nije objavljeno ni dvojici meleka…”, budući da su židovi smatrali da su to donijeli Džebrail i Mikail, što Allah Uzvišeni pokazuje neistinitim, pa riječi: “Harutu i Marutu”, navodi kao apozicija (zamjena) za šejtana.”

On kaže: “To je ispravno iz dva razloga: ili zato što se plural navodi za dvojinu kao u riječima: ‘A ako bude imao braće’, (4:11), ili zato što su njih dvojica imali sljedbenike, odnosno navode se među šejtanima zbog njihove neposlušnosti.” To znači: šejtani poučavaju ljude u Babilonu vradžbi­nama, i to Haruta i Maruta, a zatim dodaje: “ovo je najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta” ne oba­zirući se na druga značenja!

Ibn-Džerir, s lancem prenosilaca preko El-Avfija, prenosi od Ibn-Abbasa: “…a nije objavljeno ni dvojici meleka u Babilonu”, “znači da nisu objavljene vradžbine”. U lancu Ibn-Džerira od Rebi’ ibn Enesa prenosi se: “a nije objavljeno ni dvojici meleka”, tj. Allah nije njima dvojici objavio vradžbine.

Ibn-Džerir kaže: ‘Ajet se tumači na ovaj način : “Oni se po­vode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali”, tj. za vradžbinama Sulejman nije bio nevjernik, a ni Allah nije objavio vradžbine dvojici meleka, nego su šejtani bili nevjernici i poučavali su u Babilonu ljude, Haruta i Maruta, vradžbinama. Riječi “u Babilonu, Haruta i Maruta” ovdje su navedene na kraju, iako imaju značenje kao da su navedene na početku.

Postoje, također, i druga mišljenja, kao što su: – sa “kesrom” na “lamu” čime riječ dobija značenje “kralj”, pa bi značilo da se to odnosi na dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana, a.s., tj. pod pretpostavkom da je riječca ” ovdje negativna, pa bi to značilo: “da Allah Uzvišeni nije objavio vradžbine niti poučio tome dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana”, – da su Harut i Marut dva istaknuta džina (dva plemena), odnosno, da su ta dva čovjeka, jedan po imenu Harut, a drugi po imenu Marut, bili ustvari predstavnici ljudi. Ispravnije je, međutim, da su Harut i Marut, kao što navodi Kurtubi, zamjena (apozicija) za šejtane, jer to je, kao što on kaže, najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta, ne obazirući se na druge, – da su dva meleka.

U vezi s tim navodi se priča o Veneri i dva meleka, Harutu i Marutu. Prenosioci ove priče smatraju da su Harut i Marut dva meleka, koje je Allah spustio s neba davši im strast ljudsku, zatim je pred njih stavio neku izuzetno lijepu ženu, koju su oni pokušali zavesti. Ona im je odgovorila da će pristati pod uvjetom da širk učine (Allahu suparnika pridruže), što su oni odbili..Zatim je ponovo došla pred njih uvjetujući tada da nekoga ubiju, što su oni odbili. Zatim je došla i treći put, pa su je ponovo pokušali zavesti, a ona ih je stavila pred izbor: ili da širk učine (prihvate nešto uz Allaha za božanstvo) ili da nekoga ubiju, ili da popiju čašu vina.

Oni su izab­rali najmanje od tri zla (grijeha), vino, pa su popili iz čaše. Nakon toga, vino je odigralo svoju ulogu, pa su počinili širk, ubili čovjeka, a potom počinili preljub! Kada su se otrijeznili, žena im je saopćila šta su učinili pod utjecajem vina, nakon čega su se oni gorko po­kajali.. Poželjeli su da se vrate na nebo, ali nisu mog­li. Osjećali su svu gnusnost zlodjela koja su počinili Allah ih je potom stavio pred izbor: da odaberu kaznu na ovome ili na drugome svijetu. Oni su oda­brali ovosvjetsku privremenu umjesto onosvjetske vječne kazne. Žena ih je tada upitala da li znaju riječ uz čije se izgovaranje mogu popeti na nebo ili sići s njega, i oni su joj kazali tu riječ. Ona je to izgovorila i odletjela na nebo. Tamo se, međutim, pretvorila u zvijezdu…!!! To je bila Venera..!!!?

Ova priča ima oko dvadeset predanja, ali nijedna od njih i pored brojnosti ne veže se za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi znalci hadisa, hafizi i komentatori Kur’ana ovu priču odba­cuju, a razlog je tome što ona u cijelosti pripada izvi­ješćima Izraelićana, jer ne postoji sahih (vjerodostoj­no predanje) s lancem vezanim direktno za Iskrenog i Časnog, koji ne govori po svom hiru..Iz sadržaja Kur’ana može se vidjeti osnovni smisao priče bez de­talja i objašnjenja, a mi vjerujemo u ono što stoji u Kur’anu, jer Allah najbolje zna što stvarno Njemu pristoji, a što ne pristoji ni Njemu ni Njegovim mele­cima.

“Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!” Ebu-Džafer er-Razi, s lancem prenosila­ca, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada bi im došao neko ko želi sihr (čaroliju), oni bi ga spriječili govoreći mu: “Mi smo samo iskušenje, pa ne budi nevjernik, jer su znali šta je dobro, šta zlo, šta je nevjerstvo, a šta iman, a znali su i da je sihr izraz nevjerstva.”

Zatim kaže: Kada bi njima čovjek došao, oni bi mu rekli da dođe na to i to mjesto, a kada bi došao, ugledao bi šejtana, koji bi ga poučio. Iz njega bi izišlo svjetlo koje bi vidio kako sija na nebu, pa bi rekao: “Teško meni, šta uradih!” Es-Suddi kaže: Kada bi im došao neki čovjek sa željom da ga pouče sihru, oni bi ga savjetovali govoreći: “Ne budi nevjernik, jer mi smo samo iskušenje…!”, a kada ne bi odustao, rekli bi mu: “Otiđi do onog pepela i pomo­kri se na njega!”

Kada bi to učinio, iz njega bi bljes­nulo svjetlo imana do neba, zatim bi se pojavilo nešto crno poput dima što bi nestalo na nebu. To je bio iman. Zatim bi se ponovo pojavilo nešto tako i to bi došlo do njegovih ušiju i do svega drugog. To je bila Allahova srdžba. Kada bi im to saopćio, oni bi ga poučili čaroliji. To je smisao riječi Allaha Uzvišenog: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!”, te riječi: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti.”

Tako bi ljudi od Haruta i Maruta naučili čaroliju upuštajući se u pokuđena djela i idući čak dotle da rastavljaju muževe od žena, bez obzira na njihovu vezanost i bliskost. To je djelo šejtansko, kao što prenosi Muslim u svom Sahihu od Džabir ibn Abdullaha, r.a., koji navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Šejtan svoj prijesto postavlja na vodi, a zatim šalje svoje izaslanike ljudi­ma. Onaj ko je svojim položajem njemu najbliži, taj predstavlja najveće iskušenje. Tada neki od njih do­laze i govore: “Bio sam s jednim čovjekom, pa kada sam ga napustio, on govori to i to…” Iblis tada kaže: “Ne, ništa nisi učinio!” Zatim drugi dolazi, pa kaže: “Nisam ga napustio dok ga nisam rastavio od njego­ve porodice!” On ga tada približi sebi i kaže mu: “Da, tako treba!”

Uzrok rastavljanja muža od žene u tom je slučaju samo priviđenje čovjeku ili ženi, kojim im se prikazuju ružan lik ili postupci druge osobe, ili nešto drugo što može dovesti do rastave!

“…ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi.” Sufjan es-Sevri kaže: “Osim Božijom odredbom”. Hasan al-Basri to tumači ovako: “Da, kome želi, Allah im da vlast nad njim, a kome ne želi i ne da.”

Zatim: “Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati”, tj. što će im nanijeti štetu u vjeri, a neće donijeti ko­rist ravnu toj šteti, “iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugom svijetu nikakve sreće neće imati.”

Dakle, židovi koji su uzeli čaroliju umjesto da slijede Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, znali su da onaj ko to bude činio na drugome svijetu neće imati nikakve sreće, odnosno, nikakvog dobitka. To navode Ibn-Abbas, Mudžahid i Es-Suddi. “A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.” /102/

Izvor: Islam24h.net

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s