Zašto klanjamo podne-namaz nakon džuma-namaza?

Zašto klanjamo podne-namaz nakon džuma-namaza?

Mišljenja pojedinaca bez uvida u stavove učenjaka

Autor Edin Dedić

Safovi i DzematU posljednje vrijeme iznova je aktualizirano pitanje klanjanja podne-namaza nakon džuma-namaza. Nažalost, većina tekstova i komentara je površna i tendenciozna. Pod površnim mislimo na to da se iznose subjektivni doživljaji i vlastita mišljenja bez uvida u stavove poznatih islamskih učenjaka i pravnika. Kad kažemo tendenciozna, mislimo na to da se od strane nekih krugova na svaki mogući način pokušava omalovažiti islamska tradicija kod Bošnjaka, a IZ u BiH predstaviti kao pokrovitelja novotarija u islamu. Ovom prilikom samo želimo ukazati da ono što se praktikuje u našim džamijama ima utemeljenja u islamskom pravu.

Klanjanje džuma-namaza u jednom mjestu

Postoje tri vrste uslova za džuma-namaz: uslovi valjanosti, uslovi obaveznosti i uslovi valjanosti i obaveznosti istovremeno. Ovdje ćemo, zbog ograničenosti prostorom, navesti samo uslove valjanosti: hutba, džemat, omogućen pristup namazu svim ljudima. Ovaj uslov postavljaju samo hanefije i da se džuma-namaz obavlja u jednom gradu ili naselju na samo jednom mjestu. Stav Imama Šafije, Imama Ahmeda i poznatiji stav Malika jeste da nije dozvoljeno klanjati više od jedne džume u gradu, svejedno bio veliki ili mali grad. Ovog stava je i Imam Ebu Hanife, dok se od njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda prenosi drugačiji stav, ali većina hanefijskih pravnika prihvata stav Ebu Hanife. Svaki od spomenutih uslova ima svoje utemeljenje u sunnetu Poslanika, s.a.v.s., i praksi prvih generacija muslimana. Tako je i sa ovim posljednjim uslovom ispravnosti, tj. da se džuma-namaz klanja samo u gradovima i većim naseljima i to samo na jednom mjestu. Ne prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., naredio da se klanja džuma u selima oko Medine, i pored njihovog mnoštva, jer je neophodno da se ovaj namaz uspostavlja u gradovima ili u onome što je unutar granica jednog grada (Tuhmaz, 2002: 1/393). Kao što se prenosi od ashaba da nakon osvajanja nekih krajeva nisu bili okupirani postavljanjem minbera i uspostavljanjem džuma-namaza. Džuma-namaz su uspostavljali samo u gradovima i većim centrima (Šurunbulali, 2004:190).

Cilj je bio da se sačuva jedinstvo muslimana i da se muslimani okupljaju i upoznaju. „Da se džuma obavljala na više mjesta, ne bi bio ispunjen njen najznačajniji cilj, a to je okupljanje muslimana i međusobno zbližavanje. Da je ostavljeno svakoj skupini da se skuplja u svom dijelu grada, ne bi se upoznavali i zbližavali i jedan dio grada ne bi poznavao drugi. Iz ovog razloga nije se klanjala džuma na više mjesta za vrijeme Ebu Bekra, ni Omera, ni Osmana, ni Alije, niti u vrijeme tabi’ina, već se to desilo u trećem stoljeću, otprilike nakon 276. godine po hidžri. Sve do ovog vremena muslimani su klanjali za jednim imamom. Kada je Imam Ahmed upitan za uspostavljanje džume na više mjesta, rekao je: «Nije mi poznato da su muslimani obavljali džumu na više od jednog mjesta…» Poslanik, s.a.v.s., je klanjao džumu u samo jednoj džamiji tokom svog života, tako su postupali i halife i ashabi poslije njega, iako su znali da su se gradovi proširili. Za vrijeme Osmana, r.a., Medina se proširila pa je dodao treći ezan, tako da je bio prvi ezan, zatim ezan kod dolaska imama, i onda ikamet, ali nije klanjao džumu na više mjesta. Dio Medine poznat kao El-‘avali je za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., bio udaljen od mjesta klanjanja džume pa su ipak dolazili u Poslanikovu, s.a.v.s., džamiju. Nažalost, danas se u većini muslimanskih gradova ne pravi razlika između džume i podne-namaza, tj. džuma se klanja u svakoj džamiji. Tako se zajednica podijelila i ljudi obavljaju džumu kao da je to podne-namaz. Ovo je, bez sumnje, suprotno intenciji šerijata i uputi Poslanika, s.a.v.s., i zbog toga autor kategorično tvrdi da je zabranjeno klanjati džumu na više od jednog mjesta u gradu“ (Ibnul-Usejmin, 2002: 5/70-72).

Ovo je činjenica kod koje trebamo zastati i dobro razmisliti. I pored svih nemilih događaja, smutnji i razdora koje su zadesile i prve generacije muslimana, oni nisu dopustili da se dijeli i razjedinjava zajednica na džuma-namazu. Poznato je iz prakse prvih generacija da su klanjali namaz za osobama koje su bile nedostojne predvođenja namaza kako bi sačuvali jedinstvo i spriječili podjele. Apsurdno je da se danas pod izgovorom oživljavanja sunneta i prakse prvih generacija neke skupine izdvajaju od ostalih muslimana, formiraju tzv. sunnetske mesdžide i obavljaju džume i bajrame po privatnim prostorijama, podrumima i livadama! Takođe, nedopustivo je da se radi hirova i inata pojedinaca uspostavlja džuma-namaz tamo gdje nema potrebe za tim i da se u neposrednoj blizini nalaze poluprazne džamije na džuma-namazu i na taj način dovodi pod znak pitanja ovaj veličanstveni ibadet i simbol islama. Ovakav odnos prema džuma-namazu kod prvih generacija ukazuje nam da džuma-namaz pored duhovne posjeduje društvenu i političku dimenziju. S obzirom da su džuma-namaz predvodili halife ili njihovi namjesnici, prve generacije muslimana su uspostavljanje džume na nekom mjestu mimo dozvole vladara smatrali činom pobune protiv vlasti i širenjem smutnje i razdora. Zbog toga su hanefijski pravnici prisustvo ili dozvolu vladara postavili kao uslov valjanosti i obaveznosti džuma-namaza, a hanbelijski pravnici smatraju da ukoliko se klanja džuma-namaz na dva mjesta bez potrebe, ispravna je ona džuma na kojoj prisustvuje vladar ili se obavlja s njegovom dozvolom. U ovome je i odgovor na pitanje zašto se za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija nije klanjala podna nakon džume. Oni to nisu činili jer su strogo vodili računa da džuma-namaz obavljaju na samo jednom mjestu u gradu.

Klanjanje podne nakon džume iz predostrožnosti

Kao što smo spomenuli, pred sami kraj 3. stoljeća po hidžri, zbog novih okolnosti i nemogućnosti da se džuma-namaz obavlja na samo jednom mjestu u velikim gradovima, islamski učenjaci su dozvolili da se džuma-namaz klanja na više mjesta u jednom gradu, ali samo na onoliko mjesta kolika je stvarna potreba. To znači, ako su dovoljna dva mjesta, nije dozvoljeno uspostavljati džumu na trećem mjestu itd. Ukoliko bi se, na primjer, negdje klanjala džuma na dva mjesta bez stvarne potrebe, onda je samo jedna džuma ispravna. Jedni učenjaci smatraju da je to onda ona kojoj prisustvuje predstavnik vlasti, a drugi ona koja se ranije obavi i završi. Ukoliko se to ne može utvrditi, onda se smatra da su obje džume neispravne. (Ibn Kudame, 1997: 3/213-214). U tom slučaju, umjesto džume, obavezno je klanjati podne. Ovako će se postupiti ukoliko nije ispunjen bilo koji od uslova valjanosti (Ibn Kudame, 1997: 3/209).

Zbog ovog razloga veliki broj islamskih pravnika je smatrao da iz predostrožnosti treba nakon džume klanjati podne-namaz. Poznati hanefijski pravnik Ibn Abidin (1784 – 1836) iznosi stavove učenjaka hanefijskog mezheba o ovom pitanju i na kraju rasprave kaže: “Na osnovu navedenog, nakon džume će se klanjati deset rekata i to: četiri rekata (sun)sunneta, četiri ahiri-zuhra i dva rekata sunnetul-vakta“ (Ibn ‘Abidin, 2003: 3/18). Dakle, upravo onako kako se to radi kod nas. Veliki šafijski pravnik i kadija Šama, Šejhul-islam Tekijjud-din Subki (683 – 756 h.) je smatrao da je, u najmanju ruku, poželjno radi predostrožnosti poslije džume klanjati i podne-namaz (Subki, 1987:1/183).

Prema šafijskom mezhebu, klanjanje podne-namaza nakon džuma-namaza može biti obavezno, pohvalno ili zabranjeno. Ukoliko se bez potrebe klanja više džuma u jednom mjestu, onda je obavezno. Ukoliko se na osnovu potrebe klanja na više mjesta, onda je pohvalno da se klanja podne-namaz iz predostrožnosti. A ukoliko se džuma-namaz klanja samo na jednom mjestu u gradu ili naselju, onda je takav džuma-namaz ispravan prema koncenzusu svih učenjaka i nije dozvoljeno poslije nje klanjati podne-namaz. Slične stavove možemo naći i kod pravnika hanbelijskog i malikijskog mezheba (Zuhajli, 1985: 2/279-280). Dr. Vehbe Zuhajli, jedan od vodećih savremenih islamskih pravnika, nakon što je spomenuo ovaj stav većine ranijih učenjaka, smatra da klanjanje podne-namaza poslije džume nije obavezno, ali ni zabranjeno ako neko želi da to čini iz ranije spomenutih razloga (Zuhajli, 1985: 2/311). Ovaj stav dr. Zuhajlija, koji pomiruje suprostavljena mišljenja i sagledava realnost savremenog svijeta, stav je kojeg zauzima i IZ u BiH, kako je to obrazložio fetva-i-emin dr. Ljevaković.

Zaključak

Džuma-namaz ima posebno mjesto u islamu i posebne uslove valjanosti i obaveznosti. Najvažnija svrha njenog propisivanja jeste okupljanje muslimana radi zbližavanja i jačanja jedinstva. Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija muslimana džuma-namaz se obavljao samo u većim centrima i gradovima, u centralnim džamijama, i predvodio ga je vladar ili onaj koga on ovlasti. Iz toga su imami Ebu Hanife, Malik, Ahmed i Šafija izvukli zaključak da se džuma-namaz može obavljati samo na jednom mjestu u gradu. Nakon širenja gradova i povećanja broja stanovnika kasniji učenjaci su dozvolili da se džuma-namaz može obavljati na više mjesta, ali samo onoliko koliko je stvarna potreba. Ukoliko se džuma-namaz obavi na više mjesta nego li je potrebno, postoje različita mišljenja oko toga koja džuma će biti ispravna.

Zbog toga je veliki broj islamskih pravnika zauzeo stav da poslije klanjanja džuma-namaza treba iz predostrožnosti klanjati podne-namaz. Na osnovu navedenog, može se zaključiti da klanjanje podne-namaza nakon džuma-namaza ima svoje obrazloženje i utemeljenje u relevantnim fikhskim djelima i da se ne radi o nekoj „bosanskoj“ ili „balkanskoj“ novotariji. Radi se o pitanju oko kojeg već odavno postoji dilema i razilaženje među islamskim pravnicima, što znači da ne smijemo osuđivati one koji zauzimaju ili slijede drugačiji stav od našeg. Umjesto da vodimo rasprave oko toga ko je u pravu u pogledu ovog pitanja, nastojmo da ispunimo svrhu i smisao propisivanja džuma-namaza, a to je zbližavanje i jačanje muslimanske zajednice.

 Literatura: El-Mevsu’a El-Fikhijje (1983), Vizaretul-evkaf veš-šuun el-islamijje: Kuvajt; Ibn ‘Abidin (2003), Reddul-muhtar, Daru alemil-kutub: Rijad; Ibn Kudame (1997), El-Mugni, Daru alemil-kutub: Rijad; Ibnul-Usejmin (2002), Eš-Šerh El-Mumti’, Dar Ibnul-dževzi: Ed-Demmam; Subki (1987), Fetava, Darul-ma’rife: Bejrut; Šurunbulali (2004), Merakil-felah, Darul-kutubil-ilmijje:Bejrut; Tuhmaz, A.M. (2002), Hanefijski Fikh 1, Haris Grabus: Sarajevo; Zuhajli, V. (1985), El-Fikh el-islami ve edilletuhu, Darul-fikr: Damask.

Izvor: Preporod.com

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s