Kako pobijediti “vehabizam”?

Kako pobijediti “vehabizam”?

Kako pobijediti “vehabizam”?Dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu napisao je 2006. godine izvrsnu analizu o problemu “vehabizma” u BiH. Spomenuta analiza objavljena je u Prpeorodu. Analiza dr. Alibašića i danas je aktuelna. Nažalost, iako ova analiza sadrži odličan recept za rješenje problema “vehabizma” u BiH, Islamska zajednica i ostali segmenti našeg društva nisu uradili ništa, zato je situacija danas još gora. Zbog toga smo odlučili da ponovo ponudimo svima nama izvrsni recept dr. Ahmeta Alibašića: “Kako pobijediti “vehabizam”?

Naša javnost u posljednje vrijeme intenzivno je zaokupljena raspravom o ‘vehabizmu’. Način na koji se ona uglavnom vodi mnoge odvraća od uzimanja učešća u njoj. Tekst profesora Fikreta Karčića o islamskoj tradiciji Bošnjaka, objavljen u Preporodu od 1. decembra 2006. predstavlja jedan drugačiji, konstruktivan pristup ovom pitanju. U nadi da će doprinijeti takvom pristupu prije svega unutar Islamske zajednice ovdje iznosim nekoliko razmišljanja o ovoj temi.

Prvo: Definirajmo “vehabizam” i ponudimo svoje rješenje

Iako se rasprave o vehabizmu u nas vode već neko vrijeme, a u cilju odbrane, “bosanskog islama”, još niko nije pokušao definirati “vehabizam”. Tako je jedino moguće da se “vehabizam” u nas koristi kao etiketa za sve što je vjerski drugačije, a nama neprihvatljivo.
Zato ovdje ustrajavam na korištenju ovog termina pod navodnicima. Prije rata je prof. Enes Karić objavio odličan tekst o islamskom fundamentalizmu Prokrustove postelje. Taj tekst nije mnogo izgubio na aktuelnosti. Samo pojam “fundamentalizam” treba zamjeniti “vehabizmom” pa da imamo antologijski tekst “vehabizam Prokrustove postelje”.
Ova definicija je važna, jer bi nam pomogla da vidimo u čemu je zapravo problem. Kad jednom pokušamo definirati “vehabizam”, kao što smo, evo, počeli definirati “islamsku tradiciju Bošnjaka” tek ćemo onda uvidjeti koliko je zapravo kompleksan fenomen o kome govorimo i koliko je uopšte ovaj termin odgovarajući. Ustvari, neki će biti dobrano iznenađeni činjenicom da ni sami nisu baš tako revnosni “bosanski muslimani”, a neki će primjetiti i elemente vehabizma u svom manifestiranju vjere jer, primjerice, spajaju namaze na putu, neklanjaju 20 rekata teravije, nisu zvali lokalnog imama da im prouči mevlud kad su uselili u novi stan, ne sjede u džematu dok mujezin ne završi sa zikrom, ne klanjaju šesnaest rekata džume-namaza, nisu baš maturidije u akaidu, itd. Zato je dobro da smo u IZ počeli da pravimo razliku među ljudima koji su etiketirani kao “vehabije”, a još je važnije da su i oni sami počeli glasno da govore šta misle o onima koji šire govor mržnje i koriste nasilje u nametanju svojih drugačijih stavova. A to bi trebala biti crvena crta i lakmus test za prihvatljivost ideja i pokreta u BH društvu. Nadati se da ćemo na kraju procesa identificirati one koji su stvarno problem. Kad bolje upoznamo skupine koje obično nazivamo “vehabijama” shvatamo da postoje velike razlike među njima i da stvarnu opasnost za naše društvo predstavlja samo mali broj ekstremista. To ne znači da oni ne mogu napraviti mnogo štete, posebno one medijske. IZ takve osobe i grupe može pokušati odvratiti od njihovih ideja, a javnost upozoriti na njih. Više od toga teško da može.

Drugo: “vehabizam” nije ozbiljna prijetnja Islamskoj zajednici i islamu u BiH

“Vehabije” danas nisu prijetnja jer: 1) IZ nije nikada bila jača nego danas: ni kadrovski, ni institucionalno, ni finansijski, 2) “vehabizam” je svoj vrhunac u BiH doživio između 1996. i 2000. i ko je pratio aktivnosti “vehabija” tad znaju da su oni od tada značajno umanjene, 3) radikalni vjerski stavovi ne mogu izdržati test vremena u slobodnom društvu u smislu da postanu glavni tok islamske prakse. To je temeljno uvjerenje sunnija.

Treće: Gdje su “bosanski muslimani”?

Ako “vehabije” nisu ozbiljna unutarnja prijetnja islamu u BiH to ne znači da je nema. Čini se da najveća opasnost po naše džamije i džemate dolazi od sterilizanog, formaliziranog, denormativiziranog islama svedenog na kulturu i običaje naših dragih deda i nena, slobodne aktivnosti i koncerte; islama kojeg ne odgovara na unutarnji nemir i zapitanost mladih i starih u BiH. Svi koji misle da ima puno “vehabija” prave zamjenu teza. To je zapravo privid: nema puno “vehabija” u našim džamijama, već ima malo “bosanskih muslimana”, pa onda ono malo “vehabija” čine 80% džemata, a zapravo ih je svega pet – šest. Pravo pitanje nije otkud ovoliko “vehabija”?, nego gdje su nam “bosanski muslimani”?

Četvrto: kako su “vehabije” “uspjele”?

Ako mislimo da su “vehabije” uspjele onda trebamo postaviti ključno pitanje: zašto i kako su “uspjeli”? Svaka analiza će pokazati da svoj relativni uspjeh “vehabije” imaju zahvaliti dijelom svojoj organiziranosti, gorljivosti i, jedno vrijeme, finansijama. Ali, ništa od toga nije značajno koliko vakuum i slobodni prostor koji smo im mi u IZ prepustili da osvoje. Prirodno je da na slobodnom tržištu ideja različite snage pokušaju osvojiti svaki centimetar slobodnog prostora. (Jednim dijelom, pojava “vehabija” je i posljedica otvaranja BiH i njenog uključivanja u globalne tokove svake vrste, ali o tome drugom prilikom). Zbog gore rečenog, najbolja strategija protiv “vehabizma” jeste razvijanje autentične islamske misli i veći angažman u radu sa omladinom i drugim relativno zapostavljenim ciljnim grupama muslimana. To, između ostalog, znači tumačenje Kur’ana i Sunneta u skladu sa nekom definiranom islamskom metodologijom, a ne neargumentovano, dogmatsko i slijepo uzimanje prakse za normu. Otuda je važno da konačno dobijemo više referentnih djela iz usluli fikha na bosanskom jeziku. Samo autentična islamska misao može misaono poraziti “vehabizam”. To ne mogu učiniti nikakvi “ideološki pouzdani” niti “ideologijski zreli” tekstovi, ma šta to značilo. IZ neko vrijeme može svojim odlukama čuvati taj prostor za sebe, ali ne dugo. U nas postoji sklonost, valjda po inerciji, da se djeluje restriktivno i represivno, a takvo djelovanje nerijetko ima efekat bumeranga. Ovo je demokratsko društvo gdje se pobjeđuje radom i kvalitetom, a ne zabranama. S represivnim mjerama treba biti oprezan i zato što one mogu odvesti u radikalizaciju ukoliko “vehabizam” ne bude intelektualno poražen i delegitimiziran.

Uradi li Islamska zajednica svoj posao kako valja ona se ne treba bojati nikakvog, pa ni “vehabijskog” pokreta. Mnogo veća opasnost po “bosanski islam” je sadašnji odnos nekih od nas prema našim obavezama i misiji. Nema bojazni da će “vehabije” preuzeti naše džamije, ali zato postoji realna opasnost da naše džamije koje smo ustavom, rezolucijama i drugim aktima “zaštitili” od “vehabija” i drugih ostanu prazne poput nekih zapadnoevropskih crkava, jer u njima nismo ponudili odgovore na istinske izazove i prijetnje našega modernog, postmodernog, tranzicionog, postratnog i kakvog sve ne društva koje karakterišu između agnosticizam, materijalizam, hedonizam, konzumerizam, apatija, društvena nepravda, korupcija, i sl. Ekskluzivitet u upravljanju velikim dijelom islamskih poslova koji smo sebi i zakonski priskrbili ima svoje prednosti, ali on sa sobom nosi i odgovornost. Kao što Elektroprivreda svog monopola ima obavezu da svakom domaćinstvu omogući da ima struju, tako i IZ ima obavezu da ponudi odgovore na sva pitanja i duhovne potrebe muslimana i zainteresiranih drugih građana BiH. Također, pomenuti ekskluzivitet od nas zahtijeva posebnu budnost i odgovornost u smislu da imamo sisteme interne kontrole svake vrste – od finansijske do misionarske – jer, evo, ne želimo konkurenciju i kontrolu iz vana. Zvučiće kao kritizerstvo, ali mora se reći da je krajnje vrijeme da IZ konačno ustanovi dobar program rada sa omladinom, da sama počne ili pomogne program rada sa ženama da umjesto kritiziranja ovog ili onog radija osnuje svoj, da ubrza razvoj i osavremenjivanje nastave u mektebima i škola, da podigne nivo kvaliteta nastave na svim svojim obrazovnim ustanovama posebno visokoškolskim, da poboljša kvalitet svojih publikacija, da ojača Vjersko-prosvjetnu službu (koja u ovom trenutku ima manje uposlenika nego prosječna katedra na FIN-u), i sl. Uradimo li to, “vehabizam”, ako je ono što se govori, će ostati jedna fusnota u historiji islama u BiH. Ništa više.

Peto: Povedimo dijalog sa tim momcima?

Pretpostavimo za trenutak da su “vehabije” opasne i zastranile u vjeri kako se govori taktika koja se obično sugerira u “borbi” protiv njih je, uvjeren sam, pogrešna, neučinkovita, i nije u skladu sa islamskom tradicijom u kojoj je ulema vrlo uspješno vodila dijalog sa takvima od Ibn Abbasa do savremene uleme u Egiptu. IZ ima kadrove koji mogu islamski utemeljeno dijalogizirati sa “vehabijama”. Tužno je što se umjesto takvog razgovora svađamo ili ispovjedamo po medijima kojima je prvi cilj tiraž. Ne možemo na “vehabijska” tumačenja izvora islama i praksu odgovarati ismijavanjem brade i njenim poređenjem sa četničkim obilježjima, ismijavanjem njihove odjeće, potpunim nijekanjem prisustva nikaba u ranijoj bosanskoj praksi i sl. “vehabijskom” tumačenju islama treba odgovoriti tumačenjem koje će ponuditi islam kakav mislimo da je Bog htio da ga živimo na ovim prostorima u ovom vremenu, kao što npr. dr. Tarik Ramadan čini. Mi svoju praksu trebamo utemeljiti u islamskim izvorima koristeći neku od priznatih metoda islamske teorije spoznaje ili islamskog prava. Tako shvaćen “vehabizam” može da bude katalizator nove faze i bržeg razvoja naše islamske misli koja u mnogim aspektima kaska za našom praksom. Mi smo došli u situaciju da za mnoge stvari koje u praksi prihvatamo kao islamski prihvatljive nemamo islamsko obrazloženje. Od takve nove misli koristi nećemo imati samo mi već i muslimani u drugim djelovima svijeta jer će razumijeti našu argumentaciju i razloge naših postupaka. Oni to žele i s nadom gledaju u Sarajevo. Ali neće dugo ako im uskoro nešto ne ponudimo. Zato ono što pišemo i govorimo mora biti prevodivo makar na arapski i engleski jezik. Nije dovoljno kazati: rekao prof. Đozo već moramo iznijeti njegove argumente u terminima koje muslimani Evrope i svijeta razumiju. Pitanje je, dakle: mogu li, naprimjer, studenti FIN-a koje školujemo argumentirano pobiti “vehabijska” i ponuditi našim muslimanima druga tumačenja ajeta i hadisa? I još važnije, mogu li oni našim mladima ponuditi alternativu? Je li moguće da je naš najjači argument u raspravi sa “vehabijama” onaj kojeg su iznosili mekanski mušrici Poslaniku Muhammedu a.s.: “tako smo našli naše pretke da rade”? kao i u svakom dijalogu, i u ovome ne moramo nužno prihvatiti ali trebamo poštovati drugačija mišljenja i stavove ako su oni legitimni u islamskoj metodologiji. Konačno, dijalog vodimo i sa dojučerašnjim ubicama naše djece pa nema razloga da to ne učinimo i sa “vehabijama”.

Šesto: “vehabizam” u BiH je i političko pitanje par excellance

Nijednog trenutka ne bismo smjeli zanemariti političke aspekte ovog pitanja. Jedan takav aspekt, onaj po kome “vehabije” mogu u konačnici da nam svima priskrbe epitet terorista, je često prisutan. No, onaj drugi, koji se odnosi na očitu manipulaciju “vehabizmom” u cilju izjednačavanja odgovornosti tri etničke zajednice u ratu, te na zapostavljanje važnijih problema u društvu se često naivno zanemaruje. Ljudski životi i sreća bi valjda trebali biti mjera stvari. Ako je tako postavimo jednostavno pitanje: koliko života su u ovoj zemlji unesrećili ratni zločinci koji su još na slobodi, loši putevi, organizovani kriminal, droga i nacionalšovinizam, naprimjer, a koliko “vehabizam”? Ipak, mi smo se zabavili “vehabizmom” i njega držimo krivim čak i onda kad je jasno da su za krivična djela odgovorni mentalni poremećaji. Misli li to neko ako natakne opasno zvono “vehabizma” (čitaj: potencijalnog terorizma) sadašnjem Rijasetu da ga nije natakao i cijeloj IZ i svim muslimanima u BiH, a time i samome sebi i cijeloj BiH? Uvjeren sam da je čitav problem medijski predimenzioniran. Zato se, valjda, i ne definira, da bi se njome bilo lakše manipulirati. Često mogu da razumijem zabrinutost “anti-vehabija” ali ne i njihove metode

Sedmo: ne činimo greške koje zamjeramo drugima

U svojoj kritici ‘”vehabija”‘ ne možemo se ponašati kao oni koje optužujemo za nepismenost, netolerantnost, demagogiju, govor mržnje i slično. Ako ih optužujemo da su opsjednuti bradom sami ne bismo smjeli bolovati od iste bolesti. Ako ih optužujemo za tekfir ne smijemo ga sami činiti ni preporučivati. Ako ih optužujemo da napadaju ljude, onda ne možemo i mi sami atakovati na neke druge ljude. Ako ih optužujemo da objavljuju pamflete, onda moramo voditi računa o znanstvenoj akribiji naših referenci i, shodno tome, ne citirati očito lažirane špijunske izvještaje kao znanstvene izvore. Ako ih optužujemo za prevođenje pamfleta ne možemo prevoditi, recenzirati, štampati i promovirati pristrano novinarstvo i jeftinu propagandu, jer pamflet je pamflet dolazio on iz Saudijske Arabije, Jordana ili SAD. Isto tako, dobra knjiga je bila ona sponzorirana ili komercijalno objavljena. Ako im spočitavamo dogmatizam ne može nam svaka druga rečenica počinjati sa ‘apsolutno’. Ako hoćemo da nas se shvati kao naučnike moramo biti rigorozni u svom govoru i pisanju. Ne možemo se neodgovorno razbacivati ciframa, godinama i procentima, jer ostat ćemo bez kredibiliteta. I inače, u cijeloj ovoj debati prvo su stradale činjenice. Naprimjer, zamjenjuju se uloge u nedavnoj novopazarskoj pucnjavi, kao dokaz za “vehabijsku” opasnost navode se postupci ljudi koje su sudovi pravosnažno proglasili psihijatrijskim slučajevima, izmišlja se da Reis ne može u ovu ili onu džamiju i slično. Nedavno čitam da su “vehabije” krive i za nedavni rat na ovim prostorima! Aferim!

Osmo: budimo konzistentni!

Naši istupi, prije ili kasnije, postat će predmetom osporavanja. Zato u njima trebamo biti principjelni, konzistentni i nepristrani. O svim historijskim ličnostima i pokretima treba suditi u kontekstu njihova vremena, pa i o Muhammedu ibn Abdulvehhabu. Budemo li historijske likove cijenili prema savremenim kriterijima brzo ćemo zaključiti da su Platon i Aristotel bili polupismeni, osmanski sultani ratni zločinci, francuski revolucionari teroristi, i tako redom. Čineći tu metodološku grešku američki su televangelisti zadnjih godina Poslanika a.s. optužili za pedofiliju i različite ratne zločine uključujući genocid. Dalje, “vehabijama” se često prigovara što su ubijali muslimane i rušili Osmansku državu. A koja ta značajnija muslimanska vlast od hazreti Alije do danas, uključujući Osmanlije, po ovim ili onim izgovorom, nije ratovala protiv muslimana? Ako su “vehabije” rušili Osmanlije, šta su radili njihovi istočni susjedi stoljećima, šta je radion Husejin-kapetan Gradaščević i šta su radili preci današnje jordanske dinastije sa Lorensom od Arabije u Prvom svjetskom ratu? Jača li ih sigurno nisu. Ipak našim intelektualcima, sasvim opravdano, nespočitavamo članstvo u znanstvenim institucijama tih zemalja koje baštine naslijeđe osmanskih rušitelja i protivnika. Ako su “vehabije” sponzorirane sa strane, šta je sa drugima? Danas svaka skupina, orijentacija i ideologija, bila ona vjerska ili sekularna, ima svoje sponzore i emisare u BiH: behaije, liberali, “bosanski islam”, sufije, šiije, evangelisti, ahmedije, homoseksulaci, feministi, … Pogledajmo samo literaturu: Ne može se samo “vehabijama” spočitavati strano sponzorstvo. Ja sam Novi zavjet na bosanskom jeziku dobio na vratima svoga stana, a djela radikalnog američkog evangeliste Billa Grahama dok sam šetao Ferhadijom. Materijale za tečaj Biblije dobivam redovno u poštansko sanduče iako tako što nisam tražio. Besplatno dobivam svaku vrstu sufijske, siijske, selefijske i druge literature. Strana pomoć automatski ne diskvalificira neki projekat, baš kao što ga komercijalni uspjeh ne preporučuje. Postoji pomoć i “pomoć”. Konačno, budimo iskreni: ne dijele samo “vehabije” naše džemate već svaka uskogrudnost i isključivost – “vehabijska”, sufijska, tradicionalna, lična, … I ne nastoje samo oni “zamutiti” naš lijepi “bosanski islam”.
Čak ni historijski, isključivost i netolerantnost nisu imali monopol “vehabija” i njihovih predaka. Naprotiv, jedinu inkviziciju u historiji islama ustanovili su racionalisti početkom devetog stoljeća, a slobodu islamske misli tada odbranio je niko drugi do Ahmed ibn Hanbel. Dakle, ako je problem to što je “vehabizam” uvezen onda moramo po tom osnovu diskvalificirati i mnoge druge ideje i publikacije. Uvjeren sam da bi takva vrsta zatvaranja bila pogubna. Malo više iskrenosti i principjelnosti nebi naškodilo našem slučaju.

Autor: Mr. Ahmed Alibašić

Izvor: Preporod

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s