DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

dua101.jpgČovjeku je ostavljeno na volju da traži bilo šta, ako u tome vidi dobro za sebe, ali on mora obratiti pa­žnju i na neuslišavanje dove, smatrajući odbijanje dove dobrim za sebe i korisnim, prepuštajući Uzvi­šenom Allahu da presudi o koristi ili štetnosti dove za njega, molitelja. Iz tog razloga nedopustivo je da molitelj osjeća bilo kakvu nelagodu ili nezadovolj­stvo što Uzvišeni nije uslišao njegovu dovu. O tome upravo govori kur’anski ajet: ”Čovjek (kad moli) i proklinje i blagosilja, čovjek je doista nagao.” (El- -lsra’, 11.)

Milostivi Allah nas podučava da vaga ispravnosti i korisnosti stvari nije u našim rukama. U tom kon­tekstu On kaže: ”…moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko do­bro dao.” (En-Nisa’, 19.) U drugom ajetu, Uzvišeni Allah je objavio: ”…vi ne smatrajte to nekim zlom po vas, ne, to je dobro po vas. ..” (En-Nur, 11.)

Kada Uzvišeni Allah ne usliša tvoju molbu, ne misli da je to znak Njegove srdžbe ili kazne! Ne, to je znak veličine Njegovog gospodarstva – rububijjeta, jer On, Svemilosni, ne samo da želi zadovoljiti Svoga roba, već hoće da mu podari ono što je najbolje i naj­korisnije za njega. Kada bi Uzvišeni Allah uslišavao i udovoljavao svakoj molbi Svojih robova, bila ona do­bra ili štetna za njih, ljudi bi se doista našli u velikim problemima i nedaćama.

Sta mislite da Svevišnji Allah usliša kletvu majke koja iz srdžbe moli protiv svoga djeteta i viče: ”Bože, zamotaj me u crninu i neka mi ljudi za njega saučešće iskazuju!”, ili izriče kletvu: ”Bože, uzmi ga k Sebi i riješi me muka!” Svaka majka bi, u slučaju da ova dova bude uslišana, osjećala tugu, bol i kajanje u srcu zbog svojih riječi, ma koliko velika bila njena srdžba. Kad se pribere i povrati svijesti, ta majka moli Boga da ne usliša njene kletve, jer ih je izrekla iz re­volta i nesvjesno. Sve su to psihička stanja kroz koja prolazi čovjek i u kojima pronalazi izlaz u dovi, pa poviče, pogleda usmjerenog ka nebu: ”Moj Gospo­daru!” i moli, a kada se povrati u zbilju i razum nad­vlada osjećanja, čovjek se osjeća sretnim i zadovolj­nim što mu se Gospodar nije odazvao.

VRIJEME DOVE

Dovu treba upućivati uvijek, svakog časa i na sva­kom mjestu, jer ona predstavlja čvrstu vezu između pokornog roba i njegovog Gospodara. Ako se čovjek obraća dovom Uzvišenom Allahu u svakom stanju, Svemilosni će biti uz svaku njegovu pomisao i ra­dnju, a, kao takav, rob neće zalutati, niti će biti ne­sretan. Kada čovjek osjeti u svome srcu da je cijeli svemir bespomoćan i u stanju ovisnosti, a da je samo Uzvišeni Allah neovisan i kadar sve učiniti, ta činje­nica će ga približiti i učvrstiti u ispravnom vjerova­nju.

Traženje podrške i pomoći od Svemogućeg Allaha u svim poslovima predstavlja idealan metod sigur­nog i smirenog života, s obzirom da takvo postu­panje ima za posljedicu konstantnu svijest da je Uzvišeni Allah Svojom snagom, moći i veličinom uz Svoga roba, a to neminovno u srce čovjeka ulijeva smiraj i zadovoljstvo; jer pored Allaha ne postoji ve­liki, pored Allaha ne postoji moćni, pored Allaha nema snažnoga.

Dok dozivaš i moliš Uzvišenog Allaha, ti se osla­njaš na Onoga Koji je snažan, Onoga Koji je Živi (El- -Hajj) i neće umrijeti, Koji je Prisutni (El-Mevdžud) i neće nestati, Koji je Svemoćni (El-Kadir) i čija snaga ne slabi, niti prestaje. Kad god Ga pozoveš, On je snažan i moćan da ti se odazove i udovolji tvojoj molbi. A kako i ne bi, ta On sve čuje i sve zna! Ti ne izlaziš izvan sveobuhvatnosti Njegovog sluha i vidi niti za jedan jedini tren.

Kad podigneš ruke i pozo­veš Ga, On te čuje i vidi, jer On, Uzvišeni, nad sve­mirom bdije i uzdržava ga, a da Ga pritom ne obu­zimaju ni slabost, ni drijemež, niti san. Pročitaj ri­ječi Gospodara svjetova: ”Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san…” (El-Bekare, 255.)

On je uvijek uz Svoje robove, ne zapostavljajući niti za trenutak ono što je stvo­rio. Njemu je sve pokorno i niko ne izlazi izvan sve­obuhvatnosti moći Njegove. Sve je potčinjeno Nje­govom stvaralačkom htijenju. On je čovjeku ostavio slobodu volje da izabere put pokornosti ili grijeha, a da je htio, mogao je sve ljude učiniti pokornim. Uzvi­šeni Allah je objavio Svome poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni šije svoje sagnuli.” (Eš-Su‘ara’, 3.-4.)

Gospodar Veliki je Svojom voljom ostavio mogu­ćnost ljudima da vjeruju ili ne vjeruju, pa je vjerni­cima dao snagu da vjeruju, a nevjernicima snagu da čine grijehe. Uz sve to, On je prezreo čin upućivanja molbe i vapaja nekome drugom pored Njega i ne voli da se ljudi okreću onome što je On stvorio. Poslušajmo kur’anski ajet: ”Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima se, pored Njega, klanjaju. Onoga koga Allah ostavi u zabludi – niko ne može na Pravi put uputiti.” (Ez-Zumer, 36.)

Ako iskreno uputiš dovu samo Uzvišenom Allahu, uvjeren si da niko ne pruža pomoć osim Njega i da samo On može izmijeniti stanje. U slučaju da zamoliš čovjeka koji ima vlast i ugled, ti tražiš od onoga koji ne može izmijeniti stanje i koji ne po­sjeduje neograničenu moć i snagu, jer moliš onoga koji živi na prevrtljivom dunjaluku. Danas taj čovjek ima neku moć i vlast, ali to sutra lahko može izgu­biti. Možda je danas imućan, ali preko noći može osiromašiti, danas je živ, ali sutra će umrijeti. Na­daš se da će udovoljiti tvojoj molbi, a on se, možda, okomi i rasrdi na tebe. Međutim, kad zamoliš Uzvi­šenog Allaha, od Njega ti dolazi samo dobro. l, kada bi svim ljudima udovoljio i dao ono što traže, On ne bi osiromašio i Njegove riznice ne bi se ispraznile. On je Opskrbitelj (Er-Rezzak), Koji daje, kome On hoće, bez mjere i povoda.

U hadisi-kudsiji navode se riječi Uzvišenog: ”O, robovi Moji! Svi ste vi u zabludi, osim onoga kojeg Ja uputim, zato molite od Mene uputu, Ja ću vas uputiti. Svi ste vi siromašni, osim onoga kojeg Ja imućnim učinim, pa molite od Mene opskrbu, Ja ću vas opskrbiti. Svi ste vi grješni, osim onoga kome Ja oprostim, pa onaj, ko među vama zna da Ja praštam, neka oprost od Mene ište, Ja ću mu grijehe oprostiti, Meni je to lahko učiniti. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i pokazali vjerovanje poput vjernika najčestitijeg srca među ro­bovima Mojim, to ne bi povećalo Moju moć niti za veličinu krila mušice. A isto tako, kada biste se svi vi, prvi i posljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i nevjeru pokazali poput nevjernika najkrućeg i najrazvratnijeg srca, to ne bi umanjilo Moju moć niti za veličinu krila mušice. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili na jednom mjestu, a potom svi od Mene zatražili sve ono za čim čeznete, pa vam Ja svima udovoljio i dao ono što tra­žite, to ne bi umanjilo ono što imam osim onoliko koliko bi se umanjilo more kada bi neki od vas u njega zamočio iglu, a potom je izvukao. To je zato što sam Ja Dževvad – Darežljivi, Madžid – Slavni, ra­dim što mi je volja. Moja nagrada je samo jedna riječ, a i Moja kazna je samo jedna riječ. Kad nešto hoću, Ja samo kažem: ’Kun’ – ’Budi!’, i ono postane!”

DOVA JE SRŽ IBADETA

Dova je srž ili suština ibadeta, jer ona predstavlja okretanje ka Uzvišenom Allahu i predavanje Njemu u svim situacijama, priznavanje slabosti i mizernosti ljudske snage pred snagom i moći Allahovom, te pri­sjećanje čovjeka na Uzvišenog Allaha. U teškim i bezizlaznim situacijama svi grješnici, zalutali i ne­vjernici ne dozivaju nikoga drugog do Svemogućeg Allaha, a to je zato što čovjek u tegobi i krizi ne može lagati samoga sebe. Čovjek u svojoj prirodi i urođenim osjećajima nosi pouzdano znanje o tome da samo Uzvišeni Allah posjeduje apsolutnu moć i snagu da izmijeni situaciju. Uzvišeni je objavio u Kur’anu: ”Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu ne­volju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila za­desila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.” (Junus, 12.)

Na drugom mjestu, Uzvišeni nam predočava još jedan postupak čovjeka u tegobi: ”On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa, kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac za­plove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ’Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”’ (Junus, 22.)

U kritičnim situacijama čovjek ne doziva nikoga pored Svevišnjeg Allaha. Na taj vapaj, Uzvišeni Allah se odazove i spasi ih, ali se oni nakon toga opet odmeću i zaboravljaju da su dozivali Allaha, Stvorite­lja, i dali Mu zavjet. Uzvišeni Allah je postavio dovu između Sebe i Svoga roba bez ikakvog posrednika i stoga ona predstavlja izravan poziv i dozivanje Svemilosnog Allaha.

Prilikom učenja Kur’ana, primijetit ćemo da, kad vjernici ili neko drugi pitaju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o nečemu, ubrzo iza toga slijedi odgovor od strane Uzvišenog Allaha, a ajet započinje sa imperativom Poslaniku: ”Reci!” Naprimjer: ”Pitaju te o mlađacima. Reci: ’Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk’…” (El- -Bekare, 189.)

lli: ”A pitaju te o planinama, pa ti reci: ”Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti.” (Ta-ha, 105.) l u mnogim drugim ajetima nailazimo na istu formu rečenice koje započinju sa naredbom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Reci!”, čime Uzvišeni Allah ukazuje na to kako je odgovor Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na postav­ljeno pitanje, ustvari, odgovor kojeg je on, sallalla­hu alejhi ve sellem, dobio putem objave. U jednom slučaju na postavljeno pitanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kur’anski odgovor je izostavio ri­ječ ”Reci!” Radi se o ajetu: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (El-Bekare, 186.) Uzvišeni nije kazao: ”Reci im: ’Ja sam blizu!”’, kako bi spomenuti odgovor bio direktan odziv i po­jašnjenje od strane Samilosnog Allaha. To nas pod­sjeća da je dova direktan odnos (ili molitva) čovjeka prema Bogu, a tu povezanost i taj odnos roba prema njegovom Gospodaru i Svemilosni Allah voli i nje­guje. Uvijek, kada podigneš ruke u dovi i zavapiš: ”Ja Rabbi!” (”Moj Gospodaru!”), ti uspostavljaš direktan odnos sa svojim Gospodarom.

U dovi reci šta hoćeš i traži šta želiš, to će ostati tajna između tebe i tvoga Gospodara. Svevišnji Allah želi da nam ukaže na to koliko je On blizu Svojih robova, te kako su mu Nje­govi pokorni robovi bliski, pozivajući ih da Ga do­zivaju i mole u svakom času. Od poniznog roba se zahtijeva da upućuje dovu svome Gospodaru stalno, svakog trenutka, ali uz svijest da svaka dova neće biti uslišana. Takvo konstantno dozivanje Uzvišenog Allaha i upućivanje dove čin je iskrenog vezivanja i prepuštanja Njemu, Svevišnjem.

Šta je to iskreno prepuštanje i vezivanje za Allaha? To je iskazivanje poniznosti i pokornosti Bogu, pri­bližavanje Njegovoj milosti, vapaj i srčano dozivanje i preklinjanje u molbi. Najomraženiji ljudski postu­pak kod Boga jeste oholost i uzdizanje, bilo to fizički, šepureći se, ili u prenesenom značenju, sviješću o svojoj vrijednosti i važnosti i držeći do uvjerenja da se sve može ostvariti svojom pameću i vještinama. Kada takvom bude dokazana njegova slabost i nemoć da riješi i najmanji problem, tek tada shvati mizernost i bezvrijednost samoga sebe. Takve situacije čovjeka osvijeste i upute ga na spoznaju da postoji Neko ko sve može, za Kojeg ne postoje ograničenja i prepreke na Zemlji, niti na nebu. U tom kontekstu i kroz prizmu takvog razmišljanja dokučujemo za­što je dova srž ili suština ibadeta i pokornosti Uzvi­šenom Allahu – zato što čovjek shvaća da je bespo­moćan i nemoćan, da su njegova saznanja i vještine slabe, a snaga koju ima mizerna i bezvrijedna.

Dova nam donosi osjećaj slabosti kad zamijetimo snagu Allaha i Njegovu moć. Taj osjećaj briše u nama poimanje neovisnosti koje smo izgradili kod sebe zbog upoznavanja i ovladavanja nekim fizičkim pro­cesima i uzrocima, te slama u nama samoobmanu o vlastitoj vrijednosti i veličini. Kada rob u sebi po­ruši barijeru oholosti, gordosti, samodopadljivosti i samoobmane o važnosti, tada je dokučio bit robo­vanja, dokazao poniznost Allahu u ibadetu i zavrijedio veličinu i slavu kojom Bog dariva one Njemu pokorne.

U času, kad osjetiš da ništa ne vrijediš i da si niko, da imaš potrebu za onim ko će te uzeti za ruku i povesti, kad sluhom, vidom i razumom dokučiš da te niko od onih oko tebe ne može povesti naprijed osim Svemogućeg Allaha i da te jedino On može pomoći i podržati, tada si na pragu istinskog ubudijjeta – pokornosti Svemilosnom Bogu. To je zadaća vjer­nika: da bude uvjeren da je nemoćan svojom snagom i znanjem išta postići, ne zaboravljajući Moćnoga, Koji sve može i u Čijoj ruci je vlast i uprava svega, da se u teškoćama i nedaćama samo Njemu obraća i kod Njega zaklon traži.

U tom kontekstu, Uzvišeni Allah u hadisi-kudsiju veli: ”Ko bude obuzet zikrom – sjećanjem na Mene, pa ne stigne tražiti ono što mu treba, Ja ću mu daro­vati najbolje čime darivam one koji traže.”

Ako, pak, budeš od onih čija je molba uslišana i dobiješ traženu dunjalučku korist, zar se ne prisjećaš da ti je Uzvišeni Allah predodredio dobro prije nego si i postao i našao se na ovom svijetu? Svemogući ti je pripremio udio u univerzumu prije nego si u njemu počeo živjeti, On ti je rezervisao i odredio dobro prije nego si naučio da od Njega tražiš i moliš, darovao te blagodatima dok si još bio u majčinoj utrobi i oba­suo te dobrima dok si bio nejako dojenče čiji se ra­zum tek razvijao. On ti je ukazao blagodat prije nego si upoznao blagodat i dokučio njenu vrijednost zbog koje se za nju moli od Boga. U utrobi majčinoj si dobijao hranu, a nisi ni znao šta je to hrana. Dobijao si ukusnu i čistu hranu u kojoj nema nikakvog otpada koji bi se na fiziološki način izbacivao iz organizma. Nakon dolaska na ovaj svijet, tvoja opskrba i hrana su bili spremni u majčinim grudima, hrana koja će ti dati snagu, pospješiti razvoj i osigurati tjelesni imu­nitet. U svakom času, kada osjetiš glad, tvoja hrana je spremna, bez prethodne pripreme i zgotovljanja, u grudima tvoje majke, obogaćena svim sastojcima potrebnim za tvoje tijelo.

Ako nam je Mudri Allah podario sve ove blagodati prije nego smo naučili šta su to blagodati i prije nego smo saznali kako da ih od Njega tražimo i, ako je On, Sveznajući, uredio ovaj univerzum potčinjavajući ga našim potrebama i prohtjevima, pitam se koliki je naš udio u dovi?! Dova je u tom slučaju samo pokazi­vanje pokornosti i predanosti Svemogućem Allahu. Jer, čovjek koji nije obmanut fizičkim uzrocima i zakonitostima u prirodi, uništava osjećaj svoje moći, neovisnosti i samoobmanjujuće zanesenosti duše. Kad čovjek moli Uzvišenog Allaha u takvom stanju, njegova je molba krunisana poniznošću, predanošću i osjećajem nemoći pred Allahovom veličinom i svemoći – a to je najuzvišeniji cilj dove..

Ukratko rečeno, dova je poziv ili molba upućena od strane slabijeg ka jačem i moćnijem, u kojem molitelj traži ostvarenje nekog cilja ili dobra koje on svojom snagom i njemu podarenim uzrocima ili fak­torima ne može postići. Obično se čovjekovo ponašanje mijenja s promje­nama u životu, napretkom civilizacije i sve većim čovjekovim spoznavanjem uzročno-posljedičnih za­kona u prirodi, pa se često dešava da on zaboravi na Allaha i pouzda se u otkrivene prirodne uzroke i fak­tore. Treba znati da Allahovo neodazivanje na našu molbu ne znači i Njegovo nezadovoljstvo s našim djelima, jer su često dobro i korist, kojima se na­damo, upravo skriveni u neostvarenju onoga što tra­žimo.

U odnosu ljudi spram dove, Uzvišeni Allah ot­kriva brojne mudrosti, s obzirom da molitelj u svo­joj dovi nekada traži dobro za sebe i one koje voli iz svoga okruženja, a u drugoj prilici, kad ga ophrvu problemi i nađe se u stanju psihičke rastrojenosti, molitelj proklinje; tako majka kune svoje dijete, otac moli protiv svoga sina… Šta mislite da Svemogući Allah uslišava i prima svaku dovu, pa da udovolji pozivu ogorčene majke ili usliša kletvu srditog oca, na što bi ovaj svijet ličio?! Iz tog razloga, Svemilosni Allah je objavio: ”Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali…” (Junus, 11.)

Ako nam Uzvišeni Allah odgađa dovu u kojoj, u stanju srdžbe i odsustva svijesti, proklinjemo i prizi­vamo zlo za one koje volimo ili nam ne primi dovu u kojoj tražimo smrt, prizivamo zlo ili molimo ne­sreću za sebe lično – pa On, Uzvišeni, zna da je to dova nerazboritosti i nepromišljenosti i odbijajući da nam je usliša ustvari nam ukazuje Svoju milost. To je dovoljan znak da Uzvišeni Allah pokazuje mi­lost prema Svojim robovima tako što gledau njihova stanja i osjećaje kad mole i upućuju dovu i uzima u obzir njihovo neznanje u pogledu poimanju dobra i zla, štetnoga i korisnog. Iz tog razloga, Svemilosni Allah se odaziva samo na dovu koja svojim sadržajem predstavlja stvarno i potpuno dobro za molitelja.

***

Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”

Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s