Category Archives: Općenito

Mladić iz Meke koji je pljunuo na Kur’an i umro

 Mladić iz Meke koji je pljunuo na Kur’an i umro

Jedan mi je čovjek ispričao sljedeće: “U gluho doba noći telefonirali su mi iz bolnice tražeći da odmah dođem. Rekli su mi da je moj brat imao tešku saobraćajnu nesreću i da se nalazi u veoma kritičnom stanju… Odmah sam pošao onamo, nisam nimalo oklijevao. Zatekao sam svog brata, koji nije klanjao ni postio, na krevetu; bilo je očito da je na samrti. Gledao me neko vrijeme, a zatim je zatražio Mushaf, koji sam držao u prednjem džepu galabije. Obradovao sam se: moj brat, koji je živio poročnim životom, koji se odavao grijesima, traži od mene Mushaf! Ovo je radosna vijest… Uzeo je Mushaf i prinio ga ustima, pa sam pomislio da će ga poljubiti. Znaš li šta je učinio? Pljunuo je na Mushaf i plačući vikao: ‘Ja sam nevjernik!’ Zatim je ispustio dušu.”

 

(Šejh Fajiz es-Sehli)

Advertisements

Islam – najbrže rastuća religija na svijetu

Islam – najbrže rastuća religija na svijetuWorld_Muslim_Population_Map

U svijetu danas postoji ukupno 4.300 religija, objavila je jedna nezavisna organizacija koja prati broj i rast različitih religija diljem svijeta.

U svrhu istraživanja, religije su podijelili po raznim kriterijima – crkvama, denominacijama, vjerskim grupama, plemenima, kulturama, pokretima, i sl. – a sve zavise od veličine i njihovog uticaja. Skoro 75 posto svjetske populacije prakticira jednu od pet najraširenijih i najutjecajnijih religija svijeta: budizam, kršćanstvo, hinduizam, islam i judaizam. Kršćanstvo i islam su dvije najraširenije religije u svijetu, čemu u prilog govori broj od 2,1 milijarde kršćana i 1,3 milijarde muslimana. Ove dvije religije zajedno obuhvaćaju više od pola svjetske populacije.

Ukoliko bismo ateiste, tj. one koji nisu pripadnici niti jedne religije, računali kao jednu grupaciju, tada bi oni bili treći po brojnosti u svijetu. Prema njihovom istraživanju, danas se ukupno 1,1 milijarda ljudi identificiraju kao ateisti. Na 4. mjestu je hinduizam sa ukupno 900 mijijuna sljedbenika, dok je na 5. mjestu kineska tradicionalna religija sa 394 mijijuna sljedbenika. Budizam ja na 6. mjestu sa 376 milijuna sljedbenika. Na 11. mjestu se nalazi spiritizam (1) sa 15 milijuna sljedbenika. Judaizam se nalazi na 12. mjestu sa 14 milijuna vjernika.

Također, istraživanje je pokazalo da je najrašireniji mit u zemljama engleskog govornog područja da su pripadnici islamske religije Arapi.

Ako poredimo broj religija sa aktivno korištenim jezicima danas, 6.800 jezika se danas koristi u svijetu, naspram 4.300 religija.

Navest ćemo rezultate još jednog istraživanja koji su objavljeni u godišnjaku Reader’s Digest, 1983. godine, također i u magazinu Plain Truth, objavljenom u februaru 1994. godine, u kojima stoji da ovo istraživanje daje statistiku o povećanju procenta svjetskih religija u periodu od 50 godina i to od 1934. do 1984. Religija koja je procentualno najviše porasla je Islam, povećala se za 235%, dok je kršćanstvo u istom periodu poraslo samo za 47%, mi danas nakon skoro trideset godina Islam je i dalje religija koja najbrže raste, što ćemo vidjeti iz sljedećeg istraživanja.

Svjetske religije sa najbržim rastom

Od evropskih muslimana, do afričkih evangelista, vjernici oblikuju početak 21. vijeka. Karizmatični pokreti jure kroz južnu hemisferu, dok visok broj imigrantske populacije tjera tradicionalno kršćansku Evropu da preispita svoja uvjerenja. Portal Foreign Policy napravio je listu religija koje brzo rastu i možda označavaju kraj starog svjetskog poretka.

1. Islam – rast 1,84%, sljedbenika 1,3 milijarda

2. Bahai – rast 1,70%, sljedbenika 7,7 miliona

3. Sikizam- rast 1,62% sljedbenika 25,8 miliona

4. Džainizam – rast 1,57% sljedbenika 5,9 miliona

5. Hinduizam – rast 1,52% sljedbenika870 miliona

6. Kršćanstvo – rast 1,38% sljedbenika 2.2 milijarde

Rast u procentima mjeren u periodu od 2000-2005. godine.

Mnogi nemuslimani, mislioci, učenjaci, istoričari i drugi koji su bili objektivni i iskreni vidjeli su istinitost islama, njegovu čistoću, prirodnost, pravednost i red zasnovane na dokazima, također i to da je islam objasnio cijelokupan čovjekov život do u njamanje detalje, pa čak i čovjekove skrivene misli i želje, također i budući vječni svijet na kojem je potpuna pravda. Vidjeli su islam kao religiju koja odgovara svakom mjestu, vremenu i prostoru bez obzira na materijalni napredak i razvoj.

Veoma lijepo je to opisao George Bernard Show riječima:

„Ako bi jedna religija imala šansu da vlada Engleskom, štaviše Evropom u sljedećih 100 godina, bio bi to islam. Uvijek sam Muhammedovu religiju držao kao visoko poštovanu, zbog njene nevjerovatne vitalnosti. To je jedina religija, čini mi se, koja posjeduje, prilagodljiv kapacitet za promjenljive faze postojanja, koja se može primjeniti na bilo koje doba. Proučavao sam ga, tog divnog čovjeka, i po mom mišljenju daleko od toga da bude Antikrist, on bi se morao zvati Spasiocem čovječanstva. Vjerujem da bi čovjek kao on, ukoliko bi preuzeo na sebe upravljanje modernim svijetom, riješio sve njegove probleme, na način na koji bi mu donio prijeko potrebni mir i sreću. Prorokovao sam o vjeri Muhammeda da bi mogla biti prihvatljiva sutrašnjoj Evropi, kao što biva prihvaćena današnjoj.” (3)

Dokaz istinitosti islama kao Allahova vjere je i to da će biti napadana sa ciljem da se utrne i obećanje Uzvišenog da će je On štititi i sačuvati čemu smo i mi danas svjedoci, Uzvišeni kaže: “Oni žele ustima svojim utrnuti Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. On je poslao Poslanika Svoga s uputom i pravom vjerom, da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima.” (4)

Ibn Kesir tumačeći ove ajete kaže: „Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: ‘Žele oni, nevjernici, mnogobošci i sljedbenici Knjige: “…utrnuti Allahovo svjetlo”, znači: ono sa čime je poslan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a to je uputa i prava vjera, samim njihovim izmišljotinama, njihov primjer je kao onaj koji želi ugasiti sunčevu ili mjesečevu svjetlost svojim puhanjem, a to je nemoguće. Isto tako, i ono sa čim je poslan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mora da se učini vidljivim, uzdigne i upotpuni. Zato je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu suprotstavljajući se onome što su željeli, rekao: “A Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.”

A pojam “kafir” označava onoga koji nešto prikriva i pokriva ga, otuda je noć nazvana “kafir”, jer ona prikriva stvari.

“On je poslao Poslanika Svoga s uputom i pravom vjerom.” Uputa jeste ono sa čime je došao od: istinskih obavještenja, ispravnog vjerovanja i korisne nauke, a prava vjera je: ispravna i korisna djela na dunjaluku i ahiretu.

“Da bi je uzdigao iznad svih vjera”, znači: nad ostalim vjerama, kao što je potvrđeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vremenu kada je sa njim bilo malo vjernika i kada su konstantno bili napadani a neprijatelji islama udruženim snagama užurbano radili na tome da ugase svjetle zrake ove vjere, najavio je da će se islam proširiti do krajnji granica istoka i zapada. Mi smo svjedoci istinitosti ovih riječi, i ovo nije mogao izjaviti niko drugi osim onoga koji je poslan od Sveznajućeg i Svemogućeg Allaha Gospodara Nebesa i Zemlje, Koji radi šta hoće, bilo to krivo ili drago onima koji ne vjeruju.

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah, mi je pokazao Zemlju, i vidio sam krajnji istok i krajnji zapad. Moj ummet će dostići do krajnjih granica istoka i zapada koliko je meni pokazano.”

U jednom drugom hadisu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Ova stvar (Islam) ća doprijeti dokle dopiru noć i dan, i neće Allah ostaviti kuću niti nastambu a da u nju neće ući ova vjera islam, koja će jedne uzvisiti, a druge poniziti. Ponosni će biti oni koji prihvate islam, a poniženi oni koji ostanu u nevjerstvu.”(Ahmed, Taberani)

Dragi čitaoče, ako si u islamu zahvali Plemenitom Gospodaru Koji te je uputio i podario ti najveću blagodat koju insan može dobiti, a to je islam i potrudi se da svakim danom budeš bolji vjernik i moli Milostivog da učvrsti tvoje srce u islamu i da poveća tvoj iman.

Ako kojim slučajem još nisi u islamu, razmisli o svom životu, jer je zaista mnogo razloga zbog kojih ti je islam potreban, islam je potebniji čovjeku od zraka, sunca i svega stvorenog. Ako uistinu želiš da islam ispuni tvoje srce i ukrasi tvoj život, iskreno zamoli Allaha da te uputi, a On je jedini Koji može uputiti čovjeka. Uzvišeni Allah kaže:

“Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.”

Bilješke:

1 – Spiritizam, okultni (skriveni) nauk kojim se nastoji uspostaviti komunikacija s preminulim osobama. Kao pokret razvija se u 19. stoljeću kada je Allan Kardec izložio njegove osnove u “Knjizi duhova” (1858.) U spirističkim seansama doziva se, posredstvom medija, duh preminulog. Česte su prevare i zloupotrebe lakovjernih ljudi od strane raznoraznih navodnih medija i drugih šarlatana. (Wikipedija.org)

2 – George Bernard Show, (1856. – 1950), Irac porijeklom a veći dio života proveo u Velikoj Britaniji. Rođen je u protestantskoj porodici. On je književnik i mislilac, dobitnik je nobelove nagrade ua književnost 1925. Oskara 1938. godine.

3 – George Bernard Show, Izvorni Islam, prvi dio, broj 8, 1936.

4 – Et-Tevba; 32-33.

5 – Tefsir Ib Kesir, str. 548-549.

6 – Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi

7 – Eš-Šura; 13.

Izvor: Bosnjaci

Karen Armstrong: Nema ničeg u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo

Karen Armstrong: Nema ničeg u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo
Teroristički napadi u Parizu učinilu su novu knjigu Karen Armstrong Polja krvi. Religija i historija nasilja (The Fields of Blood. Religion and the History of Violence) iznenađujuće i tragično vrlo neophodnom. Na preko pet stotina stranica Karen Armstrong, bivša kaluđerica i autorica knjiga bestselera, poput Povijesti Boga (The History of God) ili U prilog Bogu (The Case for God), odgovara na pitanje da li je religija glavni uzročnik nasilja. Ono što slijedi je razgovor o islamu i terorizmu, o odgovornosti Zapada i svijetu u kojem živimo.
Razgovarala: Lisette Thooft
Najnovija knjiga Karen Armstrong nije uopće vesela knjiga: metaforično govoreći, krv neometano teče stranicama knjige. Autorica detaljno opisuje neraskidivu vezu između nasilja i razvoja nacionalnih država i kultura. Knjiga je istovremeno i neophodna, knjiga koja nas vraća u stvarnost života. Krajnje je vrijeme da shvatimo u kojoj je mjeri svaka civilizacija ukorijenjena u potčinjavanju i eksploataciji drugih, uključujući i ovu našu. Vrijeme je da čujemo ovaj glas.
Gledam Karen Armstrong kako ulazi u hotelski foaje odlučnim koracima – omalehna, elegantna žena kojoj plavi pramen kose iznova stalno pada na oči. Raspoložena, bez obzira na turobnu temu. Počnimo s milionskim pitanjem.
Postoji li ikakva razlika između Isusa i Muhammeda u pogledu nasilja – ili drugim riječima kazano, kako objašnjavate to da danas terorizam većinsku inspiraciju nalazi u islamu?
Terorizam nema nikakve veze s Muhammedom u mjeri istoj u kojoj križarski ratovi nemaju nikakve veze s Isusom. Nema ničega u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo. Sve su, ipak, religije bile nasilne, uključujući i kršćanstvo. U islamskome svijetu nije postojalo nešto što se naziva antisemitizmom, to je zasluga modernog doba. To im je došlo od nas. To su im prenijeli misionari. A onda se pojavila država Izrael. Judaizam je postao nasilan u modernom svijetu zahvaljujući nacionalnoj državi.
Šta je onda uzrok muslimanskog terorizma? U knjizi govorite da su se muslimani upoznali s modernošću na jedan neočekivano grub način…
Na jedan nasilan način. Kada su George Bush i Tony Blair otišli u Irak, oni su mislili da će modernost smjesta zavesti demokratiju. To ne mora biti nužno slučaj. Demokratija je kod nas uspjela, jer je bila dobra za industriju. Sloboda, o kojoj mnogo slušamo u ovome trenutku, je bila kao bilo šta drugo, od suštinskog značaja za našu ekonomiju. Jer, ljudi moraju biti slobodni da bi bili inventivni, da bi zemlju održali produktivnom. No, u tim zemljama modernost je došla s kolonijalnim potčinjavanjem. Nije bilo prostora za samoodređenje. Primjerice, samo je u Egiptu u periodu između 1922-1952., održano sedamnaest općih izbora, koje je osvojila Wafd partija, kojoj je samo uz saglasnost Britanaca bilo dozvoljeno da vlada pet puta. Demokratija je loša šala. Sekularizam je zatim zaveden uz pomoć vojnih oficira i to uz veliko nasilje: klericima su oduzimali primanja, ubijali su ih ili mučili do smrti. Šah je upucao stotinu nenaoružanih demonstranata u iranskom svetištu zato što su odbili nositi zapadnu odjeću. Mi na Zapadu smo dosljedno podržavali režime poput Saddama Husseina, koji je svome narodu zabranio bilo koju slobodu izražavanja. Sve je to potpomoglo da se islam gurne u nasilje. Kada ljude napadnete oni postanu ekstremni. Međutim, samo jedan mali broj njih se slaže s terorizmom: 93% ljudi je reklo odrično ‘ne’ u jednom Gallupovom istraživanju o tome da li su napadi 11. septembra bili opravdani. Razlozi koji su ti ljudi naveli bili su u potpunosti religiozni. Ostalih sedam procenata onih koji su rekli ‘da’ naveli su razloge čisto političke prirode. Moja poruka nije da religija nema nikakve veze s nasiljem. Ono je uvijek bilo implicirano u njoj. Pokušavati držati religiju dalje od politike i rata je nerealno isto kao pokušavati vaditi džin iz koktela. To dvoje je neraskidivo povezano. Do 1700. godine, niko nije pomišljao na odvajanje religije koja je prožimala svekoliki život. I nadalje, narodi koji nisu prošli našu modernizaciju misle da je to proizvoljno razlikovanje. Zbog toga što su pravda, nevolje siromaštva i patnja politička pitanja. Ali, to su ujedno pitanja od svetog značaja. Isus ne bi imao vremena za ljude koji bi recitirali svoje molitve, a istovremeno zanemarivali nevolje potrebitih i potlačenih. No mi smo odvojili religiju. To odvajanje je bilo važno za nas i na mnogo načina ono je bilo dobro i za religiju, zato što ju je oslobodilo nasilja od strane države.
Zaključak je po okončanju čitanja knjige: sve civilizacije su ukorijenjenje u nasilju.
Tako je s većim dijelom povijesti civilizacija. Bez ugnjetavanja ljudi od strane aristokracije ne bismo imali znanosti i umjetnosti o kojima ovisimo. Ekonomija je natjerala seljake na rad uzimajući njihov višak dobiti i držeći ih na nivou preživljavanja, ali ih je držala i u stanju potčinjenosti. To je strašna stvar. Mi gledamo na civilizaciju kao na nešto što je počelo u staroj Atini. Partenon jeste sagrađen na leđima jednog grčkog otoka, ali su svi ostali gradovi sagrađeni na nametima. Dakle, neki su bili jednakiji u odnosu na druge. Isto je danas. Nijedna država ne može bez vojske. To se sve i dalje dešava. Ali, uvijek je bilo ljudi koji ustanu i kažu: ‘Ovo nije uredu’. Ovo ustajanje i suprotstavljanje izrabljivanju je bilo dio religije kao i bilo koji križarski rat ili džihad.
Ayaan Hirsi Ali je napisala u jednim novinama da je vrijeme da se kaže jasno da je muslimanski terorizam dio islama. Da li bi ona trebala pročitati Vašu knjigu?
Ne bih trebala misliti da to želi. Ona je udata za jednog strašnog čovjeka koji je bio arhitekta iračkog rata. Kakva je to samo nesreća bila. To je bila velika usluga Al-Qaidi. Ovaj napad na časopis nije čisto bio inspiriran fanatičnom privrženošću Poslaniku. On nije bio čisto religijske naravi: nanovo, politika je od suštinskog značaja. Al-Qaida je u potpunosti politička organizacija. Ovo je bio strateški napad na jedan sveti simbol. Sloboda govora je sveti simbol naše zapadne civilizacije. Toliko svet koliko je njima svet njihov Poslanik. Oni žele da budemo uvrijeđeni. Oni će to jako željeti. Oni bi bili oduševljeni s novim izdanjem Poslanika na naslovnici. Zato što to vodi novim regrutiranjima. Ja ne kažem da je bilo pogrešno da se to karikature objave, ali ovi će to iskoristiti. Sve je ovo politički vrlo organizirano.
Šta se trebalo dogoditi?
Ne znam. Ali mislim da jedna od stvari koju trebamo učiniti, je da oplakujemo i njihove mrtve. Ne tako davno 165 pakistanske djece je pobijeno od strane talibana. Dvije hiljade stanovnika je izmasakrirano od strane nigerijskog Boko Harama. Ali mi nismo marširali zbog njih. Utisak koji odajemo jeste da nas nije briga, da njihovi životi nama nisu vrijedni. Dakle, mi trebamo primijetiti da mi nismo jedini koji smo žrtve ekstremista. Daleko više muslimana umire.
Jesu li teroristi ustvari primarno istraumatizirane osobe?
Neki od njih jesu, neki su očito zli. Osama bin Laden je bio čisti krimanalac. Ali, prisutan je veliki strah i očaj i kod samih njih. Sprovedena su neka istraživanja od strane psihijatara forenzičara nad ljudima osuđenim zbog terorizma nakon 11. septembra. Intervjuirali su stotine ljudi u Guantanamu i drugim zatvorima. Tako je jedan od ovih psihijatara forenzičara, koji je ujedno i službenik CIA-e, a oni u CIA-i nisu mekušci kao ja, ustvrdio je da islam nema nikakve veze s terorizmom. Problem je, naprotiv, u nepoznavanju islama. Da su imali pravilnu edukaciju o islamu ne bi to radili. Samo 20% njih je imalo odgovarajuće pravilno odgajanje. Ostali su preobraćenici – poput napadača koji su nedavno izvršili napad na kanadski parlament; ili su nereligiozni što znači da ne idu u džamiju – poput bombaša na bostonskom maratonu ili su pak samouki. Dvoje mladih ljudi koji su napustili Britaniju da bi se pridružili džihadistima u Siriji naručili su preko Amazona knjigu s naslovom Islam za početnike (Islam for Dummies). To vam sve govori, vidite. Tamo ljudi idu iz osjećaja da ništa nema smisla. Bilo je interesantno slušati Parižane o ovome. Nekoliko njih je reklo: Gledajte, mi smo zapustili te prigradske sredine gdje vlada očaj i beznađe. Imali smo pozive na buđenje kada su se dešavali neredi, no mi nismo ništa činili. Desila se svojevrsna društvena upala. Ljudi se ne osjećaju kao kod kuće u našim društvima. Njihovi životi dobijaju na nekom značenju tek kada odu izvan njih. Nema izlaza vani. Francuska vlada je neprijateljska prema bilo kojem religijskom izražavanju. To ljude čini nervoznim tako da imate osjećaj očajanja. Razgovarala sam prije nekoliko mjeseci s jednim od naših vodećih historičara koji tvrdi da je glavni razlog koji mlade ljude odvodi u rat dokolica, odnosno monotonija. To je nešto što u našim zajednicama moramo shvatiti vrlo ozbiljno kao što shvatamo ozbiljno slobodu govora. Mizerija i beznađe, naročito u vremenu kada ekonomija ide nizbrdo. Trebamo se prisjetiti koliko smo privilegirani. Ja sam to postala zahvaljujući svojim putovanjima i studijama. A to dolazi s odgovornošću. Ako vam se dobro učini, morate to nečim dobrim vratiti.
Čitajući knjigu shvatila sam: kakva samo rijeka krvi i suza teče našom svjetskom povijesti.
Rijeka mizerije i potlačenosti, rijeka nepravde. Velike nepravde, a mi smo još uvijek nepravedni. Zbog toga što govorimo o našem Prosvjetiteljstvu kao da je tobože Mesija sišao… To je bila velika stvar, bilo je to veoma važno za nas. Pogledajte “očeve” utemeljitelje SAD-a, koji rekoše da su svi ljudi stvoreni kao jednaki, no, isti nisu imali problema s posjedovanjem robova. Sloboda je bila oduvijek samo soboda za Evropljane. To je još uvijek tako zbog gramzljivosti za naftom. Mi dajemo veliku podršku Saudijcima, koji opet svome narodu ne daju nikakva ljudska prava.
Imamo slučaj ovog saudijskog blogera Raifa Badawija kome je zaprijećeno bičevanje svakog petka… (U međuvremenu je Badawijev slučaj pod revizijom, pr. ured.)
Mi ne brinemo o njemu sve dok dobijamo našu naftu. Tu je Amnesty International organizacija za zaštitu ljudskih prava, da, ali mi moramo stalno podsjećati ljude. Moramo biti konzistentni.
Zar se niste osjećali obeshrabrenom u pisanju knjige?
Da, ali tu leži i drugi dio. Ljudi poput Konfučija govoreći od ‘zlatnom pravilu’, Isus, ili Pavao koji pokušava da… ljudi stalno pokušavaju. Mi trebamo stvarati taj snažni alternativni glas, koji je istovremeno utemeljen na stvarnosti, ali i na pravdi.
Sada to trebamo učiniti bez religije?
Mislim da možemo… Vaša zemlja je sekularna, ali SAD nisu. Kada držim predavanja i razgovaram s ljudima, odgovor koji dobijam je prilično različit: oni to ne žele činiti bez religije. Za njih se kaže da su druga najreligioznija zemlja poslije Indije. Ali, stvorite sekularnu formu istoga sposobnu da vidi svetost u svakom ljudskom biću. Svako ljudsko stvorenje je dragocjeno, nepovredivo, neko kome se ne smije nanositi šteta. Bez obzira da li to stvara upliv u našu ekonomiju ili nije.
Dakle, Vi kažete da je religija žrtveni jarac?
Mi gomilamo sve nasilje 21. stoljeća na leđa religije, otpravljajući ga daleko, govoreći da nemamo nikakve veze s njime, dok, u stvarnosti, imamo posla s političkom situacijom. Napad na supermarket u Parizu bio je zbog Palestine, zbog ISIS-a. Nije imao nikakve veze s antisemitizmom; mnogi od njih su i sami semiti. Ali, oni okupiraju Palestinu, a mi ne govorimo o tome. Mi smo odveć previše umiješani i ne znamo šta da činimo. Naivno je vjerovati da ćemo ikada imati svijet bez ratova. Međutim, ja sam napisala ovu knjigu zbog jednog osjećaja strahobe u pogledu pravca u kojem smo se zaputili. Napravili smo oružje koje može zbrisati zemlju i prihvaćeno je u međunarodnome pravu da ako je jedna zemlja u opasnosti, da ona može ispaliti nuklearno oružje iako to zapravo znači uništavanje vlastitog naroda. Ovo je jedna samoubilačka smrtna želja. Ovome nalikuje primitivna forma bombaša samoubice koji ide sa znanjen da on ili ona ide u sigurnu smrt. Neće potrajati dugo dok Al Kaida ili neka od ovih organizacija dođe u posjed neke od nuklearnih sprava. Situacija je toliko opasna da od nas zahtijava da dobro otvorimo oči i pogledamo šta se zbiva. A to nema veze s religijom, islamom ili inim.
Ali mnogi ljudi vjeruju da još uvijek ima veze: istomišljenici Geerta Wildersa, Marine le Pen…
Jedan od problema nacionalne države je bila njena nesposobnost da tolerira manjinske zajednice. To je bilo uzrokom najvećih zločina 20. vijeka, Holokausta, primjerice. Zbog naglaska na jeziku i kulturi nacija postaje vrhovna vrijednost. Nacionalizam nam ne pomaže da shvatimo da živimo u globaliziranome svijetu. Danas sebi ne možemo priuštiti samo da mislimo u granicama sopstvene nacije, jer svijet nije više isti. Stvorili smo globalnu ekonomiju i, naprimjer, ukoliko tržište padne u jednom dijelu svijeta, berze padaju širom svijeta već istoga dana.
Da ne govorimo o klimi…
Da, svi dijelimo tu nevolju. Vidimo da ono što se dogodilo u Parizu danas, ima svoje posljedice po Bliski istok i obrnuto. Mi smo politički povezani, a naše historije su isprepletene. Mi Britanci, naročito, snosimo veliku odgovornost za ono što se dogodilo na Bliskome istoku. Ili u Indiji ili Pakistanu. Uzmite samo granice tih zemalja za primjer, pa ćete uvidjeti sav cinizam i oportunizam u njihovim iscrtavanjima. A tek kolikom nasilju je sve to doprinijelo.
Vi, na iznenađenje, pišete o Šerijatu kao impulsu za mir…
Mi demoniziramo Šerijat. Ali, zapitajmo se zašto su oni ponosni na Šerijat u muslimanskim zemljama. To je zbog toga što je Šerijat imao ulogu protuteže tiraniji države. Bio je to Božiji Zakon, ali je on rekao da niko nema pravo drugome reći šta da radi. Zato što je čovjek suveren i odgovoran je samo Bogu. Nijedna vlada nije mogla vladati, osim ako nije priznala da je to Božija Riječ. Oni su, doduše, razvili vlastitu verziju Šerijata. Oduševljenje njime nije samo da bi se njime odsijecale ruke.
Ili zatvorila usta ženama?
Žensko pitanje je problem koji je prisutan diljem svijeta. Jedna od perjanica modernosti bila je emancipacija žene. Kada su ljudi bijesni na modernost i modernizaciju oni se vraćaju prošlosti… Imate to i u kršćanstvu, između ostalog – imate kršćane u južnim državama SAD-a, koji kažu da žene trebaju ostati u kući. Katolička crkva kaže da žene ne mogu biti sveštena lica. S judaizmom je slična stvar. Jedna od stvari karakterističnih za muslimanski svijet je da se tamo vlastodršci neprestano batrgaju, jer nemaju dovoljno narodne podrške. Ako isti posegnu za drakonskim zakonima s ciljem kontroliranja žene, oni time samo zadovoljavaju muškarce. Ali, muslimanske feministkinje će transformirati islam, iznutra.
Preveo: Muhamed FAZLOVIĆ

Nećete uvući IZ u međumuslimanski sukob!

Nećete uvući IZ u međumuslimanski sukob!

Mr. Semir Imamović / Saff.ba

Posljednja dešavanja u i oko Islamske zajednice, pokazala su da neprijetalji Bošnjaka, kako oni domaći tako i vanjski, nisu zadovoljni miroljubivim stavom naše krovne vjerske institucije prema različitim interpretacijama i tumačenjima unutar ehlisunetskog učenja, i da čine sve da IZ zajednicu i njene institucije uvuku u međumuslimanski obračun, koji bi opet olakšao raspad ionako hlabave državne zajednice, Bosne i Hercegovine, a u korist velikosrpskih i velikohrvatskih inspiracija. IZ je dosada uspješno odolijevala svim pokušajima njenog instrumentaliziranja u svrhu izazivanja vještačkih međumuslimanskih svađa i obračuna, i nadamo se da će tako biti i ovaj put, ako ne zbog njenog vlastitog ugleda, autoriteta i odgovornosti pred Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, i pred ljudima, a ono zbog hiljada Bošnjaka, koji su nesretno izgubili svoje živote u režiranom međubošnjačkom sukobu u Bosanskoj Krajini, za vrijeme srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ne treba biti neki stručnjak ili analitičar kako bi se shvatilo da su tajnoviti „napadi“ na ef. Selvedina Beganovića, Kebin antiteroristički cirkus i divljački „tekfirski“ upad u džamiji na Staroj Breci, najvjerovatnije pripravljeni u istoj „kuhinji“, i da iza njih stoje iste one destruktivne/neprijateljske snage, koje su režirale, organizovale, izvele i aminovale genocid, zločine i etničko čišćenje u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Višegradu, Trebinju, Stocu, i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mrzitelji Bosne i Bošnjaka, koji nikako ne mogu gledati i prihvatiti džamijsku harmoniju, mir i idilu, u kojoj jedni pored drugih, zajedno klanjaju, dove, ibâdete, selame se, vole, potpomažu u dobru, muslimani različitih vjerskih shvatanja i pravaca, političkih uvjerenja i pogleda na aktuelna politička i društvena dešavanja.

Previše je sličnosti između ova tri slučaja, da bi uopće imali takvu dilemu, a njihova sinhronizovanost i vremenska podudarnost su toliko očiti da je, i najvećim skepticima, jasno kako se radi o smišljenjim aktivnostima mračnih antibosanskih i antibošnjačkih sila. Jer, ako, recimo Selvedina ef. Beganovića posjeti Jonathan Moor, kako bi mu izrazio podršku, i ako o njegovom slučaju istovremeno pišu i govore Washington Post i francuska ambasadorica u Bosni i Hercegovini, a sve se to događa neposredno prije ili uporedo sa napadima u Parizu, dok se svakodnevni napadi na bošnjačke povratnike i vjerske objekte u RS-u redovno prešućuju i ne posvećuje im se, od strane međunarodne zajednice, gotovo nikakva pažnja; ako Mirsad Kebo, ničim izazvan, nekako u isto vrijeme, počne izigravati velikog antiteroristu i „bošnjačkog borca“ za ljudska prva Srba u Bosni i Hercegovini i ako džamiju na Staroj Breci, samo nekoliko dana nakon Kebinih medijskih „naleta“, „iznenada“ posjete „Isilovci“, i u po hutbe kažu imamu „da laže“, nekako je teško povjerovati da se radi o odvojenim i nepovezanim incidentima i da je svaka sličnost među njima slučajna i nenamjerna.

Ovim nikako ne želim umanjiti „tekfirsko-haridžijsko“ zlo koje se, kao crni oblaci nadvilo nad islamskim ummetom, i s kojim se IZ-e, konačno treba početi kvalitetno baviti, ali želim reći da oni koji, u ime Bošnjaka, muslimana, budu donosili odluke, predlagali rješenja i pravili strategiju za borbu protiv destruktivnih tendencija unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa, imaju u vidu podudaranje tih tendencija sa interesima antibosankih i antibošnjačkih snaga, i vjerovatnu koordiniranost iz istih cenatra, kako bi izglasane odluke i usvojena rješenja bila primjerena situaciji i kako ne bi prekoračila „propisanu mjeru“ i pravdu, na kojoj opstoje nebesa i zemlja. Uzvišeni u tom smislu kaže: „A nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju.“ (Er-Rahman, 7-8). Kad se jednom upali vatra smutnje, i kada se izvuče sablja iz korica, ona neće pitati ko je kriv a ko prav, ko želi pravdu i istinu a ko želi nepravdu i laž, ko je tradicionalni a ko moderni musliman, ko je za poštivanje zakona i institucija, a ko za anarhiju i sektaštvo, i jednako će se sručiti na sve. Zato nas Allah, dželle šanuhu, upozorava da izbjegavamo svaki vid smutnje, jer ona, kako kaže Uzvišeni, „neće pogoditi samo one među vama koji su krivi“, nego svakako i one plemenite, dobronamjerne i nedužne, zapravo smutnja cijelu muslimansku zajednicu vodi u provaliju iz koje će se, kasnije, teško izvući.

Izvor: Saff

Kako pobijediti “vehabizam”?

Kako pobijediti “vehabizam”?

Kako pobijediti “vehabizam”?Dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu napisao je 2006. godine izvrsnu analizu o problemu “vehabizma” u BiH. Spomenuta analiza objavljena je u Prpeorodu. Analiza dr. Alibašića i danas je aktuelna. Nažalost, iako ova analiza sadrži odličan recept za rješenje problema “vehabizma” u BiH, Islamska zajednica i ostali segmenti našeg društva nisu uradili ništa, zato je situacija danas još gora. Zbog toga smo odlučili da ponovo ponudimo svima nama izvrsni recept dr. Ahmeta Alibašića: “Kako pobijediti “vehabizam”?

Naša javnost u posljednje vrijeme intenzivno je zaokupljena raspravom o ‘vehabizmu’. Način na koji se ona uglavnom vodi mnoge odvraća od uzimanja učešća u njoj. Tekst profesora Fikreta Karčića o islamskoj tradiciji Bošnjaka, objavljen u Preporodu od 1. decembra 2006. predstavlja jedan drugačiji, konstruktivan pristup ovom pitanju. U nadi da će doprinijeti takvom pristupu prije svega unutar Islamske zajednice ovdje iznosim nekoliko razmišljanja o ovoj temi.

Prvo: Definirajmo “vehabizam” i ponudimo svoje rješenje

Iako se rasprave o vehabizmu u nas vode već neko vrijeme, a u cilju odbrane, “bosanskog islama”, još niko nije pokušao definirati “vehabizam”. Tako je jedino moguće da se “vehabizam” u nas koristi kao etiketa za sve što je vjerski drugačije, a nama neprihvatljivo.
Zato ovdje ustrajavam na korištenju ovog termina pod navodnicima. Prije rata je prof. Enes Karić objavio odličan tekst o islamskom fundamentalizmu Prokrustove postelje. Taj tekst nije mnogo izgubio na aktuelnosti. Samo pojam “fundamentalizam” treba zamjeniti “vehabizmom” pa da imamo antologijski tekst “vehabizam Prokrustove postelje”.
Ova definicija je važna, jer bi nam pomogla da vidimo u čemu je zapravo problem. Kad jednom pokušamo definirati “vehabizam”, kao što smo, evo, počeli definirati “islamsku tradiciju Bošnjaka” tek ćemo onda uvidjeti koliko je zapravo kompleksan fenomen o kome govorimo i koliko je uopšte ovaj termin odgovarajući. Ustvari, neki će biti dobrano iznenađeni činjenicom da ni sami nisu baš tako revnosni “bosanski muslimani”, a neki će primjetiti i elemente vehabizma u svom manifestiranju vjere jer, primjerice, spajaju namaze na putu, neklanjaju 20 rekata teravije, nisu zvali lokalnog imama da im prouči mevlud kad su uselili u novi stan, ne sjede u džematu dok mujezin ne završi sa zikrom, ne klanjaju šesnaest rekata džume-namaza, nisu baš maturidije u akaidu, itd. Zato je dobro da smo u IZ počeli da pravimo razliku među ljudima koji su etiketirani kao “vehabije”, a još je važnije da su i oni sami počeli glasno da govore šta misle o onima koji šire govor mržnje i koriste nasilje u nametanju svojih drugačijih stavova. A to bi trebala biti crvena crta i lakmus test za prihvatljivost ideja i pokreta u BH društvu. Nadati se da ćemo na kraju procesa identificirati one koji su stvarno problem. Kad bolje upoznamo skupine koje obično nazivamo “vehabijama” shvatamo da postoje velike razlike među njima i da stvarnu opasnost za naše društvo predstavlja samo mali broj ekstremista. To ne znači da oni ne mogu napraviti mnogo štete, posebno one medijske. IZ takve osobe i grupe može pokušati odvratiti od njihovih ideja, a javnost upozoriti na njih. Više od toga teško da može.

Drugo: “vehabizam” nije ozbiljna prijetnja Islamskoj zajednici i islamu u BiH

“Vehabije” danas nisu prijetnja jer: 1) IZ nije nikada bila jača nego danas: ni kadrovski, ni institucionalno, ni finansijski, 2) “vehabizam” je svoj vrhunac u BiH doživio između 1996. i 2000. i ko je pratio aktivnosti “vehabija” tad znaju da su oni od tada značajno umanjene, 3) radikalni vjerski stavovi ne mogu izdržati test vremena u slobodnom društvu u smislu da postanu glavni tok islamske prakse. To je temeljno uvjerenje sunnija.

Treće: Gdje su “bosanski muslimani”?

Ako “vehabije” nisu ozbiljna unutarnja prijetnja islamu u BiH to ne znači da je nema. Čini se da najveća opasnost po naše džamije i džemate dolazi od sterilizanog, formaliziranog, denormativiziranog islama svedenog na kulturu i običaje naših dragih deda i nena, slobodne aktivnosti i koncerte; islama kojeg ne odgovara na unutarnji nemir i zapitanost mladih i starih u BiH. Svi koji misle da ima puno “vehabija” prave zamjenu teza. To je zapravo privid: nema puno “vehabija” u našim džamijama, već ima malo “bosanskih muslimana”, pa onda ono malo “vehabija” čine 80% džemata, a zapravo ih je svega pet – šest. Pravo pitanje nije otkud ovoliko “vehabija”?, nego gdje su nam “bosanski muslimani”?

Četvrto: kako su “vehabije” “uspjele”?

Ako mislimo da su “vehabije” uspjele onda trebamo postaviti ključno pitanje: zašto i kako su “uspjeli”? Svaka analiza će pokazati da svoj relativni uspjeh “vehabije” imaju zahvaliti dijelom svojoj organiziranosti, gorljivosti i, jedno vrijeme, finansijama. Ali, ništa od toga nije značajno koliko vakuum i slobodni prostor koji smo im mi u IZ prepustili da osvoje. Prirodno je da na slobodnom tržištu ideja različite snage pokušaju osvojiti svaki centimetar slobodnog prostora. (Jednim dijelom, pojava “vehabija” je i posljedica otvaranja BiH i njenog uključivanja u globalne tokove svake vrste, ali o tome drugom prilikom). Zbog gore rečenog, najbolja strategija protiv “vehabizma” jeste razvijanje autentične islamske misli i veći angažman u radu sa omladinom i drugim relativno zapostavljenim ciljnim grupama muslimana. To, između ostalog, znači tumačenje Kur’ana i Sunneta u skladu sa nekom definiranom islamskom metodologijom, a ne neargumentovano, dogmatsko i slijepo uzimanje prakse za normu. Otuda je važno da konačno dobijemo više referentnih djela iz usluli fikha na bosanskom jeziku. Samo autentična islamska misao može misaono poraziti “vehabizam”. To ne mogu učiniti nikakvi “ideološki pouzdani” niti “ideologijski zreli” tekstovi, ma šta to značilo. IZ neko vrijeme može svojim odlukama čuvati taj prostor za sebe, ali ne dugo. U nas postoji sklonost, valjda po inerciji, da se djeluje restriktivno i represivno, a takvo djelovanje nerijetko ima efekat bumeranga. Ovo je demokratsko društvo gdje se pobjeđuje radom i kvalitetom, a ne zabranama. S represivnim mjerama treba biti oprezan i zato što one mogu odvesti u radikalizaciju ukoliko “vehabizam” ne bude intelektualno poražen i delegitimiziran.

Uradi li Islamska zajednica svoj posao kako valja ona se ne treba bojati nikakvog, pa ni “vehabijskog” pokreta. Mnogo veća opasnost po “bosanski islam” je sadašnji odnos nekih od nas prema našim obavezama i misiji. Nema bojazni da će “vehabije” preuzeti naše džamije, ali zato postoji realna opasnost da naše džamije koje smo ustavom, rezolucijama i drugim aktima “zaštitili” od “vehabija” i drugih ostanu prazne poput nekih zapadnoevropskih crkava, jer u njima nismo ponudili odgovore na istinske izazove i prijetnje našega modernog, postmodernog, tranzicionog, postratnog i kakvog sve ne društva koje karakterišu između agnosticizam, materijalizam, hedonizam, konzumerizam, apatija, društvena nepravda, korupcija, i sl. Ekskluzivitet u upravljanju velikim dijelom islamskih poslova koji smo sebi i zakonski priskrbili ima svoje prednosti, ali on sa sobom nosi i odgovornost. Kao što Elektroprivreda svog monopola ima obavezu da svakom domaćinstvu omogući da ima struju, tako i IZ ima obavezu da ponudi odgovore na sva pitanja i duhovne potrebe muslimana i zainteresiranih drugih građana BiH. Također, pomenuti ekskluzivitet od nas zahtijeva posebnu budnost i odgovornost u smislu da imamo sisteme interne kontrole svake vrste – od finansijske do misionarske – jer, evo, ne želimo konkurenciju i kontrolu iz vana. Zvučiće kao kritizerstvo, ali mora se reći da je krajnje vrijeme da IZ konačno ustanovi dobar program rada sa omladinom, da sama počne ili pomogne program rada sa ženama da umjesto kritiziranja ovog ili onog radija osnuje svoj, da ubrza razvoj i osavremenjivanje nastave u mektebima i škola, da podigne nivo kvaliteta nastave na svim svojim obrazovnim ustanovama posebno visokoškolskim, da poboljša kvalitet svojih publikacija, da ojača Vjersko-prosvjetnu službu (koja u ovom trenutku ima manje uposlenika nego prosječna katedra na FIN-u), i sl. Uradimo li to, “vehabizam”, ako je ono što se govori, će ostati jedna fusnota u historiji islama u BiH. Ništa više.

Peto: Povedimo dijalog sa tim momcima?

Pretpostavimo za trenutak da su “vehabije” opasne i zastranile u vjeri kako se govori taktika koja se obično sugerira u “borbi” protiv njih je, uvjeren sam, pogrešna, neučinkovita, i nije u skladu sa islamskom tradicijom u kojoj je ulema vrlo uspješno vodila dijalog sa takvima od Ibn Abbasa do savremene uleme u Egiptu. IZ ima kadrove koji mogu islamski utemeljeno dijalogizirati sa “vehabijama”. Tužno je što se umjesto takvog razgovora svađamo ili ispovjedamo po medijima kojima je prvi cilj tiraž. Ne možemo na “vehabijska” tumačenja izvora islama i praksu odgovarati ismijavanjem brade i njenim poređenjem sa četničkim obilježjima, ismijavanjem njihove odjeće, potpunim nijekanjem prisustva nikaba u ranijoj bosanskoj praksi i sl. “vehabijskom” tumačenju islama treba odgovoriti tumačenjem koje će ponuditi islam kakav mislimo da je Bog htio da ga živimo na ovim prostorima u ovom vremenu, kao što npr. dr. Tarik Ramadan čini. Mi svoju praksu trebamo utemeljiti u islamskim izvorima koristeći neku od priznatih metoda islamske teorije spoznaje ili islamskog prava. Tako shvaćen “vehabizam” može da bude katalizator nove faze i bržeg razvoja naše islamske misli koja u mnogim aspektima kaska za našom praksom. Mi smo došli u situaciju da za mnoge stvari koje u praksi prihvatamo kao islamski prihvatljive nemamo islamsko obrazloženje. Od takve nove misli koristi nećemo imati samo mi već i muslimani u drugim djelovima svijeta jer će razumijeti našu argumentaciju i razloge naših postupaka. Oni to žele i s nadom gledaju u Sarajevo. Ali neće dugo ako im uskoro nešto ne ponudimo. Zato ono što pišemo i govorimo mora biti prevodivo makar na arapski i engleski jezik. Nije dovoljno kazati: rekao prof. Đozo već moramo iznijeti njegove argumente u terminima koje muslimani Evrope i svijeta razumiju. Pitanje je, dakle: mogu li, naprimjer, studenti FIN-a koje školujemo argumentirano pobiti “vehabijska” i ponuditi našim muslimanima druga tumačenja ajeta i hadisa? I još važnije, mogu li oni našim mladima ponuditi alternativu? Je li moguće da je naš najjači argument u raspravi sa “vehabijama” onaj kojeg su iznosili mekanski mušrici Poslaniku Muhammedu a.s.: “tako smo našli naše pretke da rade”? kao i u svakom dijalogu, i u ovome ne moramo nužno prihvatiti ali trebamo poštovati drugačija mišljenja i stavove ako su oni legitimni u islamskoj metodologiji. Konačno, dijalog vodimo i sa dojučerašnjim ubicama naše djece pa nema razloga da to ne učinimo i sa “vehabijama”.

Šesto: “vehabizam” u BiH je i političko pitanje par excellance

Nijednog trenutka ne bismo smjeli zanemariti političke aspekte ovog pitanja. Jedan takav aspekt, onaj po kome “vehabije” mogu u konačnici da nam svima priskrbe epitet terorista, je često prisutan. No, onaj drugi, koji se odnosi na očitu manipulaciju “vehabizmom” u cilju izjednačavanja odgovornosti tri etničke zajednice u ratu, te na zapostavljanje važnijih problema u društvu se često naivno zanemaruje. Ljudski životi i sreća bi valjda trebali biti mjera stvari. Ako je tako postavimo jednostavno pitanje: koliko života su u ovoj zemlji unesrećili ratni zločinci koji su još na slobodi, loši putevi, organizovani kriminal, droga i nacionalšovinizam, naprimjer, a koliko “vehabizam”? Ipak, mi smo se zabavili “vehabizmom” i njega držimo krivim čak i onda kad je jasno da su za krivična djela odgovorni mentalni poremećaji. Misli li to neko ako natakne opasno zvono “vehabizma” (čitaj: potencijalnog terorizma) sadašnjem Rijasetu da ga nije natakao i cijeloj IZ i svim muslimanima u BiH, a time i samome sebi i cijeloj BiH? Uvjeren sam da je čitav problem medijski predimenzioniran. Zato se, valjda, i ne definira, da bi se njome bilo lakše manipulirati. Često mogu da razumijem zabrinutost “anti-vehabija” ali ne i njihove metode

Sedmo: ne činimo greške koje zamjeramo drugima

U svojoj kritici ‘”vehabija”‘ ne možemo se ponašati kao oni koje optužujemo za nepismenost, netolerantnost, demagogiju, govor mržnje i slično. Ako ih optužujemo da su opsjednuti bradom sami ne bismo smjeli bolovati od iste bolesti. Ako ih optužujemo za tekfir ne smijemo ga sami činiti ni preporučivati. Ako ih optužujemo da napadaju ljude, onda ne možemo i mi sami atakovati na neke druge ljude. Ako ih optužujemo da objavljuju pamflete, onda moramo voditi računa o znanstvenoj akribiji naših referenci i, shodno tome, ne citirati očito lažirane špijunske izvještaje kao znanstvene izvore. Ako ih optužujemo za prevođenje pamfleta ne možemo prevoditi, recenzirati, štampati i promovirati pristrano novinarstvo i jeftinu propagandu, jer pamflet je pamflet dolazio on iz Saudijske Arabije, Jordana ili SAD. Isto tako, dobra knjiga je bila ona sponzorirana ili komercijalno objavljena. Ako im spočitavamo dogmatizam ne može nam svaka druga rečenica počinjati sa ‘apsolutno’. Ako hoćemo da nas se shvati kao naučnike moramo biti rigorozni u svom govoru i pisanju. Ne možemo se neodgovorno razbacivati ciframa, godinama i procentima, jer ostat ćemo bez kredibiliteta. I inače, u cijeloj ovoj debati prvo su stradale činjenice. Naprimjer, zamjenjuju se uloge u nedavnoj novopazarskoj pucnjavi, kao dokaz za “vehabijsku” opasnost navode se postupci ljudi koje su sudovi pravosnažno proglasili psihijatrijskim slučajevima, izmišlja se da Reis ne može u ovu ili onu džamiju i slično. Nedavno čitam da su “vehabije” krive i za nedavni rat na ovim prostorima! Aferim!

Osmo: budimo konzistentni!

Naši istupi, prije ili kasnije, postat će predmetom osporavanja. Zato u njima trebamo biti principjelni, konzistentni i nepristrani. O svim historijskim ličnostima i pokretima treba suditi u kontekstu njihova vremena, pa i o Muhammedu ibn Abdulvehhabu. Budemo li historijske likove cijenili prema savremenim kriterijima brzo ćemo zaključiti da su Platon i Aristotel bili polupismeni, osmanski sultani ratni zločinci, francuski revolucionari teroristi, i tako redom. Čineći tu metodološku grešku američki su televangelisti zadnjih godina Poslanika a.s. optužili za pedofiliju i različite ratne zločine uključujući genocid. Dalje, “vehabijama” se često prigovara što su ubijali muslimane i rušili Osmansku državu. A koja ta značajnija muslimanska vlast od hazreti Alije do danas, uključujući Osmanlije, po ovim ili onim izgovorom, nije ratovala protiv muslimana? Ako su “vehabije” rušili Osmanlije, šta su radili njihovi istočni susjedi stoljećima, šta je radion Husejin-kapetan Gradaščević i šta su radili preci današnje jordanske dinastije sa Lorensom od Arabije u Prvom svjetskom ratu? Jača li ih sigurno nisu. Ipak našim intelektualcima, sasvim opravdano, nespočitavamo članstvo u znanstvenim institucijama tih zemalja koje baštine naslijeđe osmanskih rušitelja i protivnika. Ako su “vehabije” sponzorirane sa strane, šta je sa drugima? Danas svaka skupina, orijentacija i ideologija, bila ona vjerska ili sekularna, ima svoje sponzore i emisare u BiH: behaije, liberali, “bosanski islam”, sufije, šiije, evangelisti, ahmedije, homoseksulaci, feministi, … Pogledajmo samo literaturu: Ne može se samo “vehabijama” spočitavati strano sponzorstvo. Ja sam Novi zavjet na bosanskom jeziku dobio na vratima svoga stana, a djela radikalnog američkog evangeliste Billa Grahama dok sam šetao Ferhadijom. Materijale za tečaj Biblije dobivam redovno u poštansko sanduče iako tako što nisam tražio. Besplatno dobivam svaku vrstu sufijske, siijske, selefijske i druge literature. Strana pomoć automatski ne diskvalificira neki projekat, baš kao što ga komercijalni uspjeh ne preporučuje. Postoji pomoć i “pomoć”. Konačno, budimo iskreni: ne dijele samo “vehabije” naše džemate već svaka uskogrudnost i isključivost – “vehabijska”, sufijska, tradicionalna, lična, … I ne nastoje samo oni “zamutiti” naš lijepi “bosanski islam”.
Čak ni historijski, isključivost i netolerantnost nisu imali monopol “vehabija” i njihovih predaka. Naprotiv, jedinu inkviziciju u historiji islama ustanovili su racionalisti početkom devetog stoljeća, a slobodu islamske misli tada odbranio je niko drugi do Ahmed ibn Hanbel. Dakle, ako je problem to što je “vehabizam” uvezen onda moramo po tom osnovu diskvalificirati i mnoge druge ideje i publikacije. Uvjeren sam da bi takva vrsta zatvaranja bila pogubna. Malo više iskrenosti i principjelnosti nebi naškodilo našem slučaju.

Autor: Mr. Ahmed Alibašić

Izvor: Preporod

Eid Al-Adha 2014/1435

Kaba 5The Astronomical New Moon is on Wednesday September 24, 2014 at 6:14 UT. September 25, 2014 is the 1st day of Dhul Hijjah 1435. The day of Arafah – the main day of Hajj – is on Friday, October 3, 2014 and so the Eidul Adha 1435 is on Saturday, October 4, 2014.

The Eid al-Adha date is also in accordance with the Hajj authorities announcement of the Day of Arafah which is on Friday, October 3, 2014.

Eid Mubarak to you all!

Source: http://www.fiqhcouncil.org

Slide2

 


Slide1