Category Archives: Učenjaci (العلماء) scholars

U KOJI ISLAM POZIVAMO?

U KOJI ISLAM POZIVAMO?

DR- Yusuf Al-Qaradawe“Zato bismo rekli da je islam u koji pozivamo – savršen islam koji uzimamo bez dodavanja i oduzimanja. Mi ne uzimamo jedan dio, a da drugi ostavljamo.

Problem muslimana našeg vremena, ili velikog broja njih, ogleda se u tome što nešto, odnosno jedan dio islama, prihvataju misleći da je samo to islam pa zbog toga drugo ostavljaju, sličan je iskustvu slijepaca u dodiru sa slonom, opisanim u priči koju iznosi El-Gazali. Prema priči koja govori o susretu slijepaca sa slonom, oni koji su napipali kljove, na pitanje kakav je slon, odgovorili su da je slon glatka šiljata kost. Oni koji su napipali stomak, rekli su za slona da je ogromno gojazno tijelo, oni koji su napipali surlu, rekli su da je dugačko valjkasto tijelo. Istina je da slon nije samo jedno, drugo ni treće, već sve zajedno.
Tako se našao i neko ko je uhvatio “rep” islama i pomislio da je to islam, a drugi je uhvatio “kljovu” islama i ustvrdio da je to islam.


Islam obuhvata vjerovanje (akaid), obredoslovne radnje (ibadat), etičke norme i sistem vrijednosti (ahlak ve kijem), propise i poslovanje (šera’i ve mu’amelat) a sve to, skupa, čini cjelinu koja se ne može dijeliti. To je ono što treba teorijski i praktično znati da bismo islam shvatili kao punovažan i savršen.


Ne bi smjela postojati dvojnost kakvu vidimo u životu mnogih muslimana s kojima je musliman vjernik u džamiji, a kad izađe iz džamije sasvim druga osoba. Tokom ramazana i nakon ramazana, musliman je oličenje dviju različitih osoba. Brojne su muslimanke koje klanjaju i poste ramazan, a na ulicu izlaze gologlave i razgolićene.

To nije islam koji mi želimo. Mi želimo punovažni islam od kojeg se ništa ne može oduzeti, ni u razumijevanju ni u praksi. Mi pozivamo u potpuni, savršeni i čisti islam kojem ništa nije dodavano, od kojeg ništa nije oduzimano i u kojem ništa nije patvoreno.”


(Dr. Jusuf el-Karadavi)

Advertisements

HOĆEMO LI SE, KONAČNO, ZASTIDJETI?!

HOĆEMO LI SE, KONAČNO, ZASTIDJETI?!
Ebu Hanife, je pored velikog broja učitelja u raznim islamskim centrima, koristio odlaske na hadž kao metodu susreta sa svojim učiteljima, kako bi se što više družio s njima, učio od njih i razmjenjivao mišljenja.
Zna se, kako navode brojni autori, da je Ebu Hanife 55 puta obavio hadž. Nije, onda, ni čudo što je sreo toliki broj učitelja i od njih crpio znanje. Neki navode da je broj njegovih učitelja dosegao 4.000!!!
Koliko mi imamo danas povjerljivih učitelja?!

Najviše koristimo sumnjive učitelje i šejhove s googla i facebook-a!

Zato i imamo pomamu “sveznalaca” na društvenim mrežama i ovoliko mržnje i netrpeljivosti prema dokazanim islamskim učenjacima kroz našu historiju!

Ranija ulema je imala one koji su provjeravali njihovo znanje, a “znanje” facebook-“sveznalica” niko ne provjerava niti im pamet provjetrava!!!

Zato imamo danas takve “sveznalice” koji omalovažavaju čak i autoritet i znanje jednog intelektualnog kolosa kao što je bio Ebu Hanife a koji nisu do sada ni poselamili 40 učenjaka, a on učio pred 4.000 najvećih učenjaka toga vremena!

Kada ćemo se već jednom, naše drage “sveznalice”, zacvenjeti i zastidjeti pred ovim velikanima?!
Izvor: Dr.Šefik Kurdić
(oficijalna stranica facebook)

Where Were Some of the Famous Scholars of Islam Born?

Where Were Some of the Famous Scholars of Islam Born?

11011720_360168130849901_7108344200344017869_n 11212139_360168134183234_1154974908295267870_oImam Abu Hanifah – Kufa, Iraq (80-148 AH)
Imam Malik – Madinah, Saudi Arabia (93-179 AH)
Imam Ash Shafi’i – Gaza, Palestine (150-204 AH)
Imam Ahmad ibn Hanbal – Baghdad, Iraq (164-241 AH)

Imam Bukhari – Bukhara, Uzbekistan (194-256 AH)
Imam Abu Dawud – Sistan, Iran/Afghanistan (202-275 AH)
Imam Muslim – Neyshabur, Iran (204-261 AH)
Imam ibn Majah – Qazwin, Iran (209-273 AH)
Imam At Tirmidhi – Termiz, Uzbekistan (209-279 AH)
Imam An Nasai – Nasa, Turkmenistan (215-303 AH)

40 GREAT STUDENTS OF IMAM ABU HANIFAH,

Imam Abu Hanifah had thousands of students. Imam Abu Yusuf, Imam Muhammad and Ibn Mubarak were the most famous students of Imam Abu Hanifa. Imam Abu Hanifah had a council of 40 students who lived and studied in his academy. He has reportedly spoken on 83,000 juristic issues.

Whenever an issue came to the attention of Imam Abu Hanifah’s council they used to discuss the matter for months and reach a conclusion based on the consensus. The council used to resolve the problems of the community, they were unlike some of the scholars today who are harsh and send people away.

They used to “speculate” and “assume” issues and then passed Fatwa’s on them. The Fiqh of Imam Abu Hanifah is compatible and applicable to modern times.

28 of Imam Abu Hanifah’s students became judges in different towns, cities and provinces and 8 became Imams, capable of passing legal rulings according to the Qur’an and Sunnah.

The 40 Students of Imam Abu Hanifah and the Ulama of the founding Hanafi School:

Imam Zufar (Passed away 158 A.H.)
Imam Malik bin Mighwal (Passed away 159 A.H.)
Imam Dawood Taa’ee (Passed away 160 A.H.)
Imam Mandil bin Ali (Passed away 168 A.H.)
Imam Nadhar bin Abdul Kareem (Passed away 169 A.H.)
Imam Amr bin Maymoon (Passed away 171 A.H.)
Imam Hiban bin Ali (Passed away 173 A.H.)
Imam Abu Ismah (Passed away 173 A.H.)
Imam Zuhayr bin Mu’aawiyah (Passed away 173 A.H.)
Imam Qaasim bin Ma’n (Passed away 175 A.H.)
Imam Hammad bin Abi Hanifah (Passed away 176 A.H.)
Imam Hayyaaj bin Bistaam (Passed away 177 A.H.)
Imam Shareek bin Abdullah (Passed away 178 A.H.)
Imam Aafiyah bin Yazeed (Passed away 180 A.H.)
Imam Abdullah ibn Mubarak (Passed away 181 A.H.)
Imam Abu Yusuf (Passed way 182 A.H.)
Imam Muhammad bin Nuh (Passed away 182 A.H.)
Imam Hushaym bin Basheer Sulami (Passed away 183 A.H.)
Imam Abu Sa’eed Yahya bin Zakariyyah (Passed away 184 A.H.)
Imam Fudhayl bin Iyaadh (Passed away 187 A.H.)
Imam Asad bin Amr (Passed away 188 A.H.)
Imam Muhammad bin Hasan as Shaybani (Passed away 189 A.H.)
Imam Ali bin Mis’ar (Passed away 189 A.H.)
Imam Yusuf bin Khalid (Passed away 189 A.H.)
Imam Abdullah bin Idrees (Passed away 192 A.H.)
Imam Fadhl bin Moosa (Passed away 192 A.H.)
Imam Ali bin Tibyaan (Passed away 192 A.H.)
Imam Hafs bin Ghiyaath (Passed away 194 A.H.)
Imam Wakee bin Jarrah (Passed away 197 A.H.)
Imam Hisham bin Yusuf (Passed away 197 A.H.)
Imam Yahya bin Sa’eed al Qattan (Passed away 198 A.H.)
Imam Shu’ayb bin Ishaq (Passed away 198 A.H.)
Imam Abu Mutee Balkhi (Passed away 199 A.H.)
Imam Abu Hafs bin Abdur Rahmaan (Passed away 199 A.H.)
Imam Khalid bin Sulayman (Passed away 199 A.H.)
Imam Abdul Hameed (Passed away 203 A.H.)
Imam Hasan bin Ziyaad (Passed away 204 A.H.)
Imam Abu Aasim Nabeel (Passed away 212 A.H.)
Imam Makki bin Ibraheem (Passed away 215 A.H.)
Imam Hammad bin Daleel (Passed away 215 A.H.)
The pillars of this committe were Imam Abu Yusuf, Imam Zufar, Imam Dawood Taa’ee, Imam Yusuf bin Khaalid, Imam Yahya bin Zakariyyah, Imam Muhammed, Imam Abdullah ibn Mubarak and Imam Abu Hanifah himself.

With regard to this committee, Imam Wakee who was the teacher of Imam Shafi’i said:

How could there have remained any errors in this work of Imam Abu Hanifah when he had with him experts of Hadith, experts of Tafseer, experts of Fiqh, experts in Arabic….A person who has such people as companions cannot be wrong because there would always be someone to correct him if he erred

May Allah have mercy on them all

By Mufti Afzal Hossen

Ibadet zasnovan na izmišljenim hadisima: Lejletur-regaib – noć želja

Lejletur-regaib je, u našem narodu, poznata kao odabrana noć u kojoj je h. Amina zanijela Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Međutim, ova noć se u Kur’anu uopće ne spominje. Ni u sunnetu nema pouzdane potvrde o ovoj noći. Sva predanja koje se koriste u narodu i brojnim izvorima su izmišljena i patvorena. Posebne vrijednosti posta prvog četvrtka u mjesecu redžebu, kao i vrijednosti te noći temelje se, PREMA KONCENZUSU HADISKIH STRUČNJAKA, na lažnim i apokrifnim predanjima.

– Islamski učenjaci, čak, žestoko osuđuju posebno vrjednovanje ovog dana i ove noći, kako potcrtava Imam Sujuti, zabranjujući bilo kakav poseban ibadet u njima, kao i pravljenje hrane i oblačenje svečane odjeće…

– Najčudnije od svega je da brojni imami, hatibi i islamski obrazovani ljudi uporno nastavljaju sa citiranjem hadisa koji veličaju tu noć, a znaju da nema nikakvog utemeljenja u Kur’anu, sunnetu i praksi prvih generacija muslimana. Čak se i u Takvimu IZ redovno označava ova noć posebno vrjednovana na temelju laži i lažnih predanja. Zar nije dovoljan kategoričan stav jednog od najvećih hafiza hadisa, čuvenog Ibnus-Salaha, koji upozarava: „ Namaz uoči Lejletur-regaiba je bidat – novotarija, a hadisi koji o tom namazu govore su lažni i nastali su tek nakon četiri hidžretska stoljeća!!!“

– Imam Sujuti posebno upozorava na klanjanje nafile u ovoj noći u džematu, jer je svaka nafila vrjednija obavljena kod kuće nego u džematu, izuzev onih koje je obavljao Poslanik islama, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili prva generacija muslimana, u što, svakako, ne spada namaz u noći Regaiba.

– Inače, namaz početkom mjeseca redžeba ( prvog četvrtka navećer ) i petnaeste noći mjeseca šabana, svi veliki hadiski stručnjaci tretiraju kao neutemenjen u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

– Ovaj namaz su proglasili veliki kapaciteti za novotariju hadiske znanosti, kao što su Hafiz Iraki, Ibnul-Dževzi i hafiz Sujuti. Imam Nevevi kategorički zaključuje da je ovaj namaz negativna i ružna novotarija koja oponira sunnetu.

Odlomak iz knjige: dr. Šefik Kurdić „Apokrifni hadisi – zbirka lažnih hadisa“

DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

DOVOM SE POSTIŽE DOBRO ILI SE, ZBOG NEZNANJA, TRAŽI ŠTETNO l BESKORISNO

dua101.jpgČovjeku je ostavljeno na volju da traži bilo šta, ako u tome vidi dobro za sebe, ali on mora obratiti pa­žnju i na neuslišavanje dove, smatrajući odbijanje dove dobrim za sebe i korisnim, prepuštajući Uzvi­šenom Allahu da presudi o koristi ili štetnosti dove za njega, molitelja. Iz tog razloga nedopustivo je da molitelj osjeća bilo kakvu nelagodu ili nezadovolj­stvo što Uzvišeni nije uslišao njegovu dovu. O tome upravo govori kur’anski ajet: ”Čovjek (kad moli) i proklinje i blagosilja, čovjek je doista nagao.” (El- -lsra’, 11.)

Milostivi Allah nas podučava da vaga ispravnosti i korisnosti stvari nije u našim rukama. U tom kon­tekstu On kaže: ”…moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko do­bro dao.” (En-Nisa’, 19.) U drugom ajetu, Uzvišeni Allah je objavio: ”…vi ne smatrajte to nekim zlom po vas, ne, to je dobro po vas. ..” (En-Nur, 11.)

Kada Uzvišeni Allah ne usliša tvoju molbu, ne misli da je to znak Njegove srdžbe ili kazne! Ne, to je znak veličine Njegovog gospodarstva – rububijjeta, jer On, Svemilosni, ne samo da želi zadovoljiti Svoga roba, već hoće da mu podari ono što je najbolje i naj­korisnije za njega. Kada bi Uzvišeni Allah uslišavao i udovoljavao svakoj molbi Svojih robova, bila ona do­bra ili štetna za njih, ljudi bi se doista našli u velikim problemima i nedaćama.

Sta mislite da Svevišnji Allah usliša kletvu majke koja iz srdžbe moli protiv svoga djeteta i viče: ”Bože, zamotaj me u crninu i neka mi ljudi za njega saučešće iskazuju!”, ili izriče kletvu: ”Bože, uzmi ga k Sebi i riješi me muka!” Svaka majka bi, u slučaju da ova dova bude uslišana, osjećala tugu, bol i kajanje u srcu zbog svojih riječi, ma koliko velika bila njena srdžba. Kad se pribere i povrati svijesti, ta majka moli Boga da ne usliša njene kletve, jer ih je izrekla iz re­volta i nesvjesno. Sve su to psihička stanja kroz koja prolazi čovjek i u kojima pronalazi izlaz u dovi, pa poviče, pogleda usmjerenog ka nebu: ”Moj Gospo­daru!” i moli, a kada se povrati u zbilju i razum nad­vlada osjećanja, čovjek se osjeća sretnim i zadovolj­nim što mu se Gospodar nije odazvao.

VRIJEME DOVE

Dovu treba upućivati uvijek, svakog časa i na sva­kom mjestu, jer ona predstavlja čvrstu vezu između pokornog roba i njegovog Gospodara. Ako se čovjek obraća dovom Uzvišenom Allahu u svakom stanju, Svemilosni će biti uz svaku njegovu pomisao i ra­dnju, a, kao takav, rob neće zalutati, niti će biti ne­sretan. Kada čovjek osjeti u svome srcu da je cijeli svemir bespomoćan i u stanju ovisnosti, a da je samo Uzvišeni Allah neovisan i kadar sve učiniti, ta činje­nica će ga približiti i učvrstiti u ispravnom vjerova­nju.

Traženje podrške i pomoći od Svemogućeg Allaha u svim poslovima predstavlja idealan metod sigur­nog i smirenog života, s obzirom da takvo postu­panje ima za posljedicu konstantnu svijest da je Uzvišeni Allah Svojom snagom, moći i veličinom uz Svoga roba, a to neminovno u srce čovjeka ulijeva smiraj i zadovoljstvo; jer pored Allaha ne postoji ve­liki, pored Allaha ne postoji moćni, pored Allaha nema snažnoga.

Dok dozivaš i moliš Uzvišenog Allaha, ti se osla­njaš na Onoga Koji je snažan, Onoga Koji je Živi (El- -Hajj) i neće umrijeti, Koji je Prisutni (El-Mevdžud) i neće nestati, Koji je Svemoćni (El-Kadir) i čija snaga ne slabi, niti prestaje. Kad god Ga pozoveš, On je snažan i moćan da ti se odazove i udovolji tvojoj molbi. A kako i ne bi, ta On sve čuje i sve zna! Ti ne izlaziš izvan sveobuhvatnosti Njegovog sluha i vidi niti za jedan jedini tren.

Kad podigneš ruke i pozo­veš Ga, On te čuje i vidi, jer On, Uzvišeni, nad sve­mirom bdije i uzdržava ga, a da Ga pritom ne obu­zimaju ni slabost, ni drijemež, niti san. Pročitaj ri­ječi Gospodara svjetova: ”Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san…” (El-Bekare, 255.)

On je uvijek uz Svoje robove, ne zapostavljajući niti za trenutak ono što je stvo­rio. Njemu je sve pokorno i niko ne izlazi izvan sve­obuhvatnosti moći Njegove. Sve je potčinjeno Nje­govom stvaralačkom htijenju. On je čovjeku ostavio slobodu volje da izabere put pokornosti ili grijeha, a da je htio, mogao je sve ljude učiniti pokornim. Uzvi­šeni Allah je objavio Svome poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni šije svoje sagnuli.” (Eš-Su‘ara’, 3.-4.)

Gospodar Veliki je Svojom voljom ostavio mogu­ćnost ljudima da vjeruju ili ne vjeruju, pa je vjerni­cima dao snagu da vjeruju, a nevjernicima snagu da čine grijehe. Uz sve to, On je prezreo čin upućivanja molbe i vapaja nekome drugom pored Njega i ne voli da se ljudi okreću onome što je On stvorio. Poslušajmo kur’anski ajet: ”Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima se, pored Njega, klanjaju. Onoga koga Allah ostavi u zabludi – niko ne može na Pravi put uputiti.” (Ez-Zumer, 36.)

Ako iskreno uputiš dovu samo Uzvišenom Allahu, uvjeren si da niko ne pruža pomoć osim Njega i da samo On može izmijeniti stanje. U slučaju da zamoliš čovjeka koji ima vlast i ugled, ti tražiš od onoga koji ne može izmijeniti stanje i koji ne po­sjeduje neograničenu moć i snagu, jer moliš onoga koji živi na prevrtljivom dunjaluku. Danas taj čovjek ima neku moć i vlast, ali to sutra lahko može izgu­biti. Možda je danas imućan, ali preko noći može osiromašiti, danas je živ, ali sutra će umrijeti. Na­daš se da će udovoljiti tvojoj molbi, a on se, možda, okomi i rasrdi na tebe. Međutim, kad zamoliš Uzvi­šenog Allaha, od Njega ti dolazi samo dobro. l, kada bi svim ljudima udovoljio i dao ono što traže, On ne bi osiromašio i Njegove riznice ne bi se ispraznile. On je Opskrbitelj (Er-Rezzak), Koji daje, kome On hoće, bez mjere i povoda.

U hadisi-kudsiji navode se riječi Uzvišenog: ”O, robovi Moji! Svi ste vi u zabludi, osim onoga kojeg Ja uputim, zato molite od Mene uputu, Ja ću vas uputiti. Svi ste vi siromašni, osim onoga kojeg Ja imućnim učinim, pa molite od Mene opskrbu, Ja ću vas opskrbiti. Svi ste vi grješni, osim onoga kome Ja oprostim, pa onaj, ko među vama zna da Ja praštam, neka oprost od Mene ište, Ja ću mu grijehe oprostiti, Meni je to lahko učiniti. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i pokazali vjerovanje poput vjernika najčestitijeg srca među ro­bovima Mojim, to ne bi povećalo Moju moć niti za veličinu krila mušice. A isto tako, kada biste se svi vi, prvi i posljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili i nevjeru pokazali poput nevjernika najkrućeg i najrazvratnijeg srca, to ne bi umanjilo Moju moć niti za veličinu krila mušice. Kada biste se svi vi, prvi i po­sljednji, živi i mrtvi, ljudi i džini, sakupili na jednom mjestu, a potom svi od Mene zatražili sve ono za čim čeznete, pa vam Ja svima udovoljio i dao ono što tra­žite, to ne bi umanjilo ono što imam osim onoliko koliko bi se umanjilo more kada bi neki od vas u njega zamočio iglu, a potom je izvukao. To je zato što sam Ja Dževvad – Darežljivi, Madžid – Slavni, ra­dim što mi je volja. Moja nagrada je samo jedna riječ, a i Moja kazna je samo jedna riječ. Kad nešto hoću, Ja samo kažem: ’Kun’ – ’Budi!’, i ono postane!”

DOVA JE SRŽ IBADETA

Dova je srž ili suština ibadeta, jer ona predstavlja okretanje ka Uzvišenom Allahu i predavanje Njemu u svim situacijama, priznavanje slabosti i mizernosti ljudske snage pred snagom i moći Allahovom, te pri­sjećanje čovjeka na Uzvišenog Allaha. U teškim i bezizlaznim situacijama svi grješnici, zalutali i ne­vjernici ne dozivaju nikoga drugog do Svemogućeg Allaha, a to je zato što čovjek u tegobi i krizi ne može lagati samoga sebe. Čovjek u svojoj prirodi i urođenim osjećajima nosi pouzdano znanje o tome da samo Uzvišeni Allah posjeduje apsolutnu moć i snagu da izmijeni situaciju. Uzvišeni je objavio u Kur’anu: ”Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu ne­volju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila za­desila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.” (Junus, 12.)

Na drugom mjestu, Uzvišeni nam predočava još jedan postupak čovjeka u tegobi: ”On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa, kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac za­plove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ’Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”’ (Junus, 22.)

U kritičnim situacijama čovjek ne doziva nikoga pored Svevišnjeg Allaha. Na taj vapaj, Uzvišeni Allah se odazove i spasi ih, ali se oni nakon toga opet odmeću i zaboravljaju da su dozivali Allaha, Stvorite­lja, i dali Mu zavjet. Uzvišeni Allah je postavio dovu između Sebe i Svoga roba bez ikakvog posrednika i stoga ona predstavlja izravan poziv i dozivanje Svemilosnog Allaha.

Prilikom učenja Kur’ana, primijetit ćemo da, kad vjernici ili neko drugi pitaju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o nečemu, ubrzo iza toga slijedi odgovor od strane Uzvišenog Allaha, a ajet započinje sa imperativom Poslaniku: ”Reci!” Naprimjer: ”Pitaju te o mlađacima. Reci: ’Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk’…” (El- -Bekare, 189.)

lli: ”A pitaju te o planinama, pa ti reci: ”Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti.” (Ta-ha, 105.) l u mnogim drugim ajetima nailazimo na istu formu rečenice koje započinju sa naredbom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Reci!”, čime Uzvišeni Allah ukazuje na to kako je odgovor Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na postav­ljeno pitanje, ustvari, odgovor kojeg je on, sallalla­hu alejhi ve sellem, dobio putem objave. U jednom slučaju na postavljeno pitanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kur’anski odgovor je izostavio ri­ječ ”Reci!” Radi se o ajetu: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (El-Bekare, 186.) Uzvišeni nije kazao: ”Reci im: ’Ja sam blizu!”’, kako bi spomenuti odgovor bio direktan odziv i po­jašnjenje od strane Samilosnog Allaha. To nas pod­sjeća da je dova direktan odnos (ili molitva) čovjeka prema Bogu, a tu povezanost i taj odnos roba prema njegovom Gospodaru i Svemilosni Allah voli i nje­guje. Uvijek, kada podigneš ruke u dovi i zavapiš: ”Ja Rabbi!” (”Moj Gospodaru!”), ti uspostavljaš direktan odnos sa svojim Gospodarom.

U dovi reci šta hoćeš i traži šta želiš, to će ostati tajna između tebe i tvoga Gospodara. Svevišnji Allah želi da nam ukaže na to koliko je On blizu Svojih robova, te kako su mu Nje­govi pokorni robovi bliski, pozivajući ih da Ga do­zivaju i mole u svakom času. Od poniznog roba se zahtijeva da upućuje dovu svome Gospodaru stalno, svakog trenutka, ali uz svijest da svaka dova neće biti uslišana. Takvo konstantno dozivanje Uzvišenog Allaha i upućivanje dove čin je iskrenog vezivanja i prepuštanja Njemu, Svevišnjem.

Šta je to iskreno prepuštanje i vezivanje za Allaha? To je iskazivanje poniznosti i pokornosti Bogu, pri­bližavanje Njegovoj milosti, vapaj i srčano dozivanje i preklinjanje u molbi. Najomraženiji ljudski postu­pak kod Boga jeste oholost i uzdizanje, bilo to fizički, šepureći se, ili u prenesenom značenju, sviješću o svojoj vrijednosti i važnosti i držeći do uvjerenja da se sve može ostvariti svojom pameću i vještinama. Kada takvom bude dokazana njegova slabost i nemoć da riješi i najmanji problem, tek tada shvati mizernost i bezvrijednost samoga sebe. Takve situacije čovjeka osvijeste i upute ga na spoznaju da postoji Neko ko sve može, za Kojeg ne postoje ograničenja i prepreke na Zemlji, niti na nebu. U tom kontekstu i kroz prizmu takvog razmišljanja dokučujemo za­što je dova srž ili suština ibadeta i pokornosti Uzvi­šenom Allahu – zato što čovjek shvaća da je bespo­moćan i nemoćan, da su njegova saznanja i vještine slabe, a snaga koju ima mizerna i bezvrijedna.

Dova nam donosi osjećaj slabosti kad zamijetimo snagu Allaha i Njegovu moć. Taj osjećaj briše u nama poimanje neovisnosti koje smo izgradili kod sebe zbog upoznavanja i ovladavanja nekim fizičkim pro­cesima i uzrocima, te slama u nama samoobmanu o vlastitoj vrijednosti i veličini. Kada rob u sebi po­ruši barijeru oholosti, gordosti, samodopadljivosti i samoobmane o važnosti, tada je dokučio bit robo­vanja, dokazao poniznost Allahu u ibadetu i zavrijedio veličinu i slavu kojom Bog dariva one Njemu pokorne.

U času, kad osjetiš da ništa ne vrijediš i da si niko, da imaš potrebu za onim ko će te uzeti za ruku i povesti, kad sluhom, vidom i razumom dokučiš da te niko od onih oko tebe ne može povesti naprijed osim Svemogućeg Allaha i da te jedino On može pomoći i podržati, tada si na pragu istinskog ubudijjeta – pokornosti Svemilosnom Bogu. To je zadaća vjer­nika: da bude uvjeren da je nemoćan svojom snagom i znanjem išta postići, ne zaboravljajući Moćnoga, Koji sve može i u Čijoj ruci je vlast i uprava svega, da se u teškoćama i nedaćama samo Njemu obraća i kod Njega zaklon traži.

U tom kontekstu, Uzvišeni Allah u hadisi-kudsiju veli: ”Ko bude obuzet zikrom – sjećanjem na Mene, pa ne stigne tražiti ono što mu treba, Ja ću mu daro­vati najbolje čime darivam one koji traže.”

Ako, pak, budeš od onih čija je molba uslišana i dobiješ traženu dunjalučku korist, zar se ne prisjećaš da ti je Uzvišeni Allah predodredio dobro prije nego si i postao i našao se na ovom svijetu? Svemogući ti je pripremio udio u univerzumu prije nego si u njemu počeo živjeti, On ti je rezervisao i odredio dobro prije nego si naučio da od Njega tražiš i moliš, darovao te blagodatima dok si još bio u majčinoj utrobi i oba­suo te dobrima dok si bio nejako dojenče čiji se ra­zum tek razvijao. On ti je ukazao blagodat prije nego si upoznao blagodat i dokučio njenu vrijednost zbog koje se za nju moli od Boga. U utrobi majčinoj si dobijao hranu, a nisi ni znao šta je to hrana. Dobijao si ukusnu i čistu hranu u kojoj nema nikakvog otpada koji bi se na fiziološki način izbacivao iz organizma. Nakon dolaska na ovaj svijet, tvoja opskrba i hrana su bili spremni u majčinim grudima, hrana koja će ti dati snagu, pospješiti razvoj i osigurati tjelesni imu­nitet. U svakom času, kada osjetiš glad, tvoja hrana je spremna, bez prethodne pripreme i zgotovljanja, u grudima tvoje majke, obogaćena svim sastojcima potrebnim za tvoje tijelo.

Ako nam je Mudri Allah podario sve ove blagodati prije nego smo naučili šta su to blagodati i prije nego smo saznali kako da ih od Njega tražimo i, ako je On, Sveznajući, uredio ovaj univerzum potčinjavajući ga našim potrebama i prohtjevima, pitam se koliki je naš udio u dovi?! Dova je u tom slučaju samo pokazi­vanje pokornosti i predanosti Svemogućem Allahu. Jer, čovjek koji nije obmanut fizičkim uzrocima i zakonitostima u prirodi, uništava osjećaj svoje moći, neovisnosti i samoobmanjujuće zanesenosti duše. Kad čovjek moli Uzvišenog Allaha u takvom stanju, njegova je molba krunisana poniznošću, predanošću i osjećajem nemoći pred Allahovom veličinom i svemoći – a to je najuzvišeniji cilj dove..

Ukratko rečeno, dova je poziv ili molba upućena od strane slabijeg ka jačem i moćnijem, u kojem molitelj traži ostvarenje nekog cilja ili dobra koje on svojom snagom i njemu podarenim uzrocima ili fak­torima ne može postići. Obično se čovjekovo ponašanje mijenja s promje­nama u životu, napretkom civilizacije i sve većim čovjekovim spoznavanjem uzročno-posljedičnih za­kona u prirodi, pa se često dešava da on zaboravi na Allaha i pouzda se u otkrivene prirodne uzroke i fak­tore. Treba znati da Allahovo neodazivanje na našu molbu ne znači i Njegovo nezadovoljstvo s našim djelima, jer su često dobro i korist, kojima se na­damo, upravo skriveni u neostvarenju onoga što tra­žimo.

U odnosu ljudi spram dove, Uzvišeni Allah ot­kriva brojne mudrosti, s obzirom da molitelj u svo­joj dovi nekada traži dobro za sebe i one koje voli iz svoga okruženja, a u drugoj prilici, kad ga ophrvu problemi i nađe se u stanju psihičke rastrojenosti, molitelj proklinje; tako majka kune svoje dijete, otac moli protiv svoga sina… Šta mislite da Svemogući Allah uslišava i prima svaku dovu, pa da udovolji pozivu ogorčene majke ili usliša kletvu srditog oca, na što bi ovaj svijet ličio?! Iz tog razloga, Svemilosni Allah je objavio: ”Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali…” (Junus, 11.)

Ako nam Uzvišeni Allah odgađa dovu u kojoj, u stanju srdžbe i odsustva svijesti, proklinjemo i prizi­vamo zlo za one koje volimo ili nam ne primi dovu u kojoj tražimo smrt, prizivamo zlo ili molimo ne­sreću za sebe lično – pa On, Uzvišeni, zna da je to dova nerazboritosti i nepromišljenosti i odbijajući da nam je usliša ustvari nam ukazuje Svoju milost. To je dovoljan znak da Uzvišeni Allah pokazuje mi­lost prema Svojim robovima tako što gledau njihova stanja i osjećaje kad mole i upućuju dovu i uzima u obzir njihovo neznanje u pogledu poimanju dobra i zla, štetnoga i korisnog. Iz tog razloga, Svemilosni Allah se odaziva samo na dovu koja svojim sadržajem predstavlja stvarno i potpuno dobro za molitelja.

***

Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”

Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi

Primjeri pronicljivosti Imama Ebu Hanife r,a,

Primjeri pronicljivosti Imama Ebu Hanife r,a,

Njegova precimost, blagost i razboritost u naučnim raspravama koje vodio sa velikim učenjacima svoga vremena. Tako se u jednom relevantom izvoru koji govori o postanku i historijatu mezheba u islamu navodi da je Ebu Hanife, jednom prilikom za vrijeme boravka u Medini, imao raspravu sa velikim autoritetom i naučnikom tog vremena imamom Muhammedom el-Bakirom (umro 114. po Hidžri).

Naime, Ebu Hanifi su određeni krugovi prigovarali da daje prednost analogiji (kijasu) nad hadisima Božijeg Poslanika s.a.v.s. Takve vijesti su dospjele i do imama El-Bakira, koji ga je, susrevši se s njim u Medini, upitao: “Jesi li ti onaj koji je vjeru mog djeda (aludira na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.) i njegove hadise zamijenio kijasom (analogijom)?”

Imam Ebu Hanife je na to smireno uzvratio: “Hajde da sjednemo, pa da malo popričamo”. Kada su sjeli, nastavio je: “Ja ću te pitati tri stvari, pa kada mi na njih odgovoriš, onda ti sam prosudi da li je tačno ono za što me okrivljuju. Molim te, odgovori mi: Ko je slabiji, muškarac ili žena?” “Žena”- odgovorio je imam Muhammed el-Bakir. “A koliki je udio žene prilikom raspodjele nasljedstva?” – pitao)e dalje Ebu Hanife. “Muškarcu pripada duplo više nego ženi” – uzvratio je imam El-Bakir.

“E, vidiš” – kazao je Ebu Hanife “- “to što si sada rekao, to isto je kazao tvoj djed (Muhammed, a.s.), a da sam ja kojim slučajem mijenjao vjeru tvoga djeda kijasom (analogijom), onda bi, po kijasu, trebalo da ženi pripadne duplo više nego muškarcu, jer je ona slabija”.

Potom je Ebu Hanife nastavio: “Kaži mi: Šta je vrednije: Namaz ili post?” Imam El-Bakir je odgovorio: “Namaz je vredniji”. Ebu Hanife na to reče: “To isto je rekao tvoj djed (Muhammed, a.s.), a da sam ja, kojim slučajem mijenjao vjeru tvog djeda kijasom, onda bi, po kijasu, žena trebala da, kada se očisti od mjesečnog pranja, naklanja namaze koji su joj prošli za vrijeme hajza, a ne da napošćuje dane koje nije postila”.

Nakon toga Ebu Hanife upita i treću stvar: “Šta je veći nedžaset (nečistoća): Mokraća ili sperma?” “Mokraća”- spremno odgovori imam El-Bakir. “E, ako je tako” – odvrati Ebu Hanife – “onda bih ja, da sam htio da mijenjam vjeru tvoga djeda (s.a.v.s), tražio da se kupa nakon mokrenja, a abdesti nakon izbacivanja sperme. Međutim, ja tražim utočište kod Allaha od toga da mijenjam vjeru tvoga djeda kijasom”.

Nakon tih riječi imam Muhammed el-Bakir ustade, zagrli Ebu Hanifu, poljubi ga u lice i oda mu posebnu počast”. (O tom događaju vidi: Ebu Zehre, Muhammed: Tarihu-1-mezahibi-1-islamijje, Daru-1-fikri-1-‘arebijji, Kairo, str. 639, 640).

Ko su zagovornici selefizma? Kako oni (ne) razumiju propise islama!

Ko su zagovornici selefizma? Kako oni (ne) razumiju propise islama! 
Imam Muhammed al-Gazali Saqa(Razmišljao sam o nastaloj situaciji u bosni pa i šire te nađoh odgovor učenjaka, Imam Muhammed El-Gazaliija što je puno bolje nego da sam ja lično pisao, jer ne bih uspio dati možda dobar i konkretan odgovor, ovo je odgovor današnjih takozvani selefija koji tumače islam na svoj sobvstveni način, zaista opisuje pravu sliku i daje pravi odgovor, nije ovo ništa novo i prije se ulema bavila sa ovakvim ispadima.) (imamsedin)
Imam Muhammed El-Gazali
Obnovi islamskog života u ovo naše vrijeme prijete mnogi neprijatelji, ali je čudno da mu je najopasniji neprijatelj jedna vrsta religijskog razmišljanja zaodjenuta odjećom selefizma, a riječ je o ljudima koji su najudaljeniji svojom praksom od selefa/prvih naraštaja, riječ je o zagovaračima selefizma, a ne ispravnim selefijama.
Voljeti prve naraštaje muslimana je suština vjere, a mrziti ih je licemjerstvo. Oni su stubovi naše civilizacije, znamenja naše poslanice, stoga bi i mi morali njih za uzore da uzmemo i da ih branimo od svega što doprinosi lošem mišljenju o njima.
Jedne prilike tako pričao sam o nekoj temi bez da ciljam nešto konkretno ili nekog, na sijelu je bio čovjek po vanjskom izgledu selefija. Pričajući preko jezika mi je prešla dvosmislena riječ, nisam sa njom ništa naročito imao za cilj. Okrenuo sam se, kad ono čovjek u sebi nagađa kuda moje misli plove, i očekuje da ću tu i tamo posrnuti, naoštrio zube i pripremio se da ujeda. Međutim govor je otišao u sasvim drugom pravcu, osjetio sam da se čovjek osjeća ozlojađeno jer sam mu izmakao ugrizu.

Rekoh mu: Čovječe! Reče: Šta želite? Rekoh: Vidio sam te da si se naoštrio da se svađaš. A zatim je Allah vjernike kutarisao borbe…
Reče: jesam, imao sam osjećaj da ćeš reći nešto sa čime se ja ne slažem.
Rekoh mu: Vi ste ljudi koji samo love druge da pogriješe, pa da ga pojedete, pa kada vas mimoiđe nešto od toga osjećate se žalosnim. Nije to prijatelju moral vjernika. Prvi vama je skupina negativnih svojstava od izazivanja drugih, inata, mržnje traženja mahana kod nedužnih, a sve je to neprihvatljivo u našoj vjeri.
Reče: Mi branimo sunnet i borimo se protiv novotarija, a ljudi ne žele da slijede osim novotarije, a ono za što nas optužuju nije tačno.
Rekoh: Nije to baš tako, vi napadate pravne škole, obezvrjeđujete imame, ostavljate duboke podjele među ljudima u ime selefizma, ispravnog znanja, dok se ispravno znanje ne kreće ovom putanjom
Reče: Mi odbijamo slijediti mezhebe i ljude podučavamo da direktno uzimaju iz Kur’ana i sunneta, a da li se ti tome protiviš?
Rekoh mu: Musliman ne odbija rad po Kur’anu i sunnetu, ali je vaša percepcija da mezhebi i pravne škole crpe učenja od nekuda drugo izvan Kur’ana i sunneta pogrešno. Učenjaci mogu da vode polemiku o nekim pitanjima i međusobno razmjenjuju znanje o hadisima i da izvode one propise na kojima im se srce smiri. Ali sve u okviru ljubavi i bratstva i davanja prednosti istini nad lažima. Pravnici četiri velike pravne škole, najbolji su primjer slijeđenja Kur’ana i sunneta, musliman ne zaslužuje da bude pokuđen zbog slijeđenja bilo kojeg od njih, kao što vas niko ne napada zbog slijeđenja Albanija ili Ševkanija i San’anija…
Reče: To je upravo ono što mi tvrdimo.
Rekoh: Ne, vi smatrate vaša mišljenja koja u kojima slijedite neku osobu, da je to jedina istina. Zatim pokrećete rat protiv onoga ko se sa vama ne slaže smatrajući ga da je napustio rad po sunnetu. Kao da se sav sunnet sveo na vaša mišljenja, a drugi u njemu nemaju udjela.
Želim da naučite da idžtihad u fikhu bio ispravan ili pogrešan ipak nosi u sebi sevab za učenjaka koji se trudio. I da ovakve stvari ne zavrjeđuju neprijateljstvo i mržnju. Kada bi se i složili da su vaša mišljenja ispravna, onaj ko se sa vama razišao nije uskraćen Božje nagrade! Zbog čega onda nastojite da ga u neugodnu situaciju dovedete ili da ga isključite iz pojma onih koji slijede selef. Kako bi pojam selefizma ( slijeđenja prvih naraštaja ) ostao kao vaš monopol?
Moje mišljenje je da ste vi u moralnoj, a ne znanstvenoj krizi, stoga vam je preče da pred Allahom budete ponizni i da svoje nijjete pred njim očistite i sa braćom muslimanima se zbližite i da o njima imate lijepo mišljenje.
Ukoliko se sa mnom složite, drugi imaju pravo da se ne slažu, ali nema mjesta ratu, niti udaranju, a razilaženje u fikhskim ograncima ne predstavlja smetnju. Grijeh leži u frakcijskoj uskogrudnosti. Islamski svijet je širok, neke pravne škole koje na nekim mjestima ne uspijevaju, imaju za to prilike na drugim mjestima. Neki koji stagniraju u određeno vrijeme, cvijetaju u neko drugo.

إن زعيم السلفية الأسبق في مصر الشيخ حامد الفقي حلف بالله أن أبا حنيفة كافر و لا يزال رجال ممن سمعوا اليمين الفاجرة أحياء و قد نددت أنا في كتاب لي محاضرة ألقيت في حي الزيتون بالقاهرة تحت عنوان: ( أبو حامد الغزالي الكافر ) و المكان الذي قيلت فيه هو مقر السلفية!! و الطلبة السلفيون هنا – في جامعة الأمير عبد القادر الجزائري – يقولون عن مالك بن أنس: إنه يفضل عمل أهل المدينة على حديث رسو ل الله …

„Sjećam se jednog od predvodnika selefija u Egiptu, šejha Hamida el Fiqija kako se Allahom klete da je Ebu Hanife nevjernik, a ljudi koji su slušali ovu grješnu zakletvu još uvijek su živi. Ja sam glasno prozvao u jednoj od svojih knjiga predavanje u kvartu Zaytune u Kairu pod nazivom: Ebu Hanife je nevjernik! A mjesto na kome je rečeno je skupljalište selefija!!! Dok opet studenti selefije ovdje na univerzitetu Abdul Kadir el Džezairi kažu za Malika ibn Enesa da je davao prednost postupcima stanovnika Medine nad Poslanikovim hadisima. Rekao sam im: To je laž. Malik r.a. smatra kako su postupci stanovnika Medine u njegovo vrijeme bolji pokazatelj Poslanikova sunneta nego ahad hadisi ( hadisi koje prenose pojedinci ) u kojima je jedan prenosilac možda upamtio, možda zaboravio, možda ispravno prenio, možda pogriješio.
Ovo bolesno promišljanje koje samo neprijateljstvo pobuđuje, ne daje rezultate, osim da još više podijeli ionako podgrijan ummet, sa još većim ranama, a umišljanje da je to put prvih naraštaja samo je još veća laž i smjelost.

Primijetio sam tri loša rezultata koja dolaze od ovakvog znanja.

  • Prvi: Da neki studenti koji nisu u stanju da analiziraju sintaksu jedne rečenice na arapskom jeziku, govore za Imame predvodnike pravnih škola: Mi smo ljudi, a i oni su ljudi. Rekoh: Englezi se tako ne odnose tako neučtivo prema Margaret Thatcher. Gdje ovakvo ponašanje od hadisa u kojem Poslanik s.a.v.a. kaže:
ليس منا من لم يوقر كبيرنا و يرحم صغيرنا ، و يعرف لاعامنا حقه

„Nije od nas onaj ko ne poštuje našeg starijeg i nema milosti prema našem mlađem i ne daje našem učenjaku njegovo pravo“.

  • Druga loša slika jeste: da skupina ljudi koja se bavi fizičkim poslovima ili zemljoradnjom pretjerano se posvetila svome poslu ili znanju, s druge strane ovi ljudi su sveli svoju religioznost na kratku odjeću, neurednu bradu, nošenje štapa ponekad, i nošenje turbana sa repom pozadi, e tada je sunnet uspostavljen.
  • Treća stvar koju sam primijetio jeste jako opasna, moćnici istoka i zapada, budni su spram islama, vješti u gašenju njegova buđenja. Oni se jako trude da istaknu ekstremne skupine, ali žmire nad njihovim aktivnostima, jer su te aktivnosti ružna slika za islam, protiv njega u cijelosti, rušenje njegova jedinstva i prilika da se zabilježi raskol. Stoga se oni bore protiv umjerenog islama ili ispravnog islama, proganjaju njegove misionare dok ove ekstreme ostavljaju da šire smutnje, pokreću ratove iznova unutar jedne zemlje i tako presuđuju islamu i muslimanima u budućnosti. U ovome leži tajna njihovog širenja po Aziji i Africi.
إنهم لو نجحوا – قضوا على الإسلام في مهده بقصورهم العقلي ، فاليتركوا لتحقيق ذلك !!

„Oni kada bi uspjeli dokrajčili bi islam zbog svoje kratke pameti, pa ih onda ostavite da to i ostvare“!!!

Preči ću sada preko govora o fikhu, da bih se osvrnuo na još goru temu!  Tvrdio sam i predavao kako je utemeljeno raditi u poglavljima fikha i obredoslovlja oslanjajući se na ahad hadise ( svi hadisi koji nisu preneseni onim stupnjem vjerodostojnosti kojima je prenesen Kur’an )  koji imaju statut relativne autentičnosti ili prevladavajuće autentičnosti…

Učenik me onda upita: A da li se po nečemu relativnom može raditi? Rekoh, razmisli o Božjim riječima:

فَإِن طَلَّقَهَا فَلاَ تَحِلُّ لَهُ مِن بَعْدُ حَتَّىَ تَنكِحَ زَوْجاً غَيْرَهُ فَإِن طَلَّقَهَا فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْهِمَا أَن يَتَرَاجَعَا إِن ظَنَّا أَن يُقِيمَا حُدُودَ اللّهِ

A ako je opet pusti,( tj. treće puštanje ) onda mu se ne može vratiti što se neće za drugoga muža udati. “Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugome vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati“. ( Sura El Beqare 230. ajet )
Ljudi i ono kako oni međusobno uređuju život uglavnom se gradi na propisima koji kod njih imaju prevladavajuće mišljenje, pa se ahad hadisi primjenjuju u krvnim vezama i imecima, časti, na ovim temeljima…
Dok se temelji vjerovanja i stubovi imana izvode iz samo onih tekstova koji kategorično na nešto upućuju, koji su kategorično vjerodostojni/autentični/potvrđeni, a na ovakvom stanovištu je većina predvodnika u ovoj vjeri.

قال الطالب – وهو السلفي كما ظهر لي – حديث الآحاد مصدر للإعتقاد! قلت محاولا الإختصار – : ليس في ديننا عقائد تقوم على حديث آحاد! و عقائدنا كلها ثابتة بأدلة قاطعة ، و لا داعي للجدال!
قال الطالب: عقيدة القدم ثبتبت بحديث آحاد! فرددتُ كلمة الطالب بضيق شديد و غاظني منه أن يستأنف كلامه قائلا: في رواية أخرى ذكرت كلمة رجل بدل كلمة قدم.
قلت: تعنون أن نثبت أن لله رجلا ؟ و نعد ذلك من عقائد الإسلام التي نلزم الناس بها ؟ قال : نعم ، و ذاك رأي سلف الأمة…! قلت ما أجرأكم على الإفتراء ! إن سلف الأمة لا تعلم شيئا عن هذه الرجل ، و لا سمع داع إلى الإسلام يكلف الناس أن يؤمنوا بها …

Učenik reče – selefija koliko sam primijetio- ahad hadisi ( hadisi koje prenose pojedinci ) izvori su islamskog vjerovanja! Rekoh pokušavajući da skratim temu: U našoj vjeri nema Istina koje se temelje na predajama pojedinaca! Naša sva vjerovanja utemeljena su na argumentima kategorično potvrđenim sa izvora. Nema potrebe da polemišemo.
Reče učenik: Vjerovanje u Božja stopala/el Kidem, jeste vjerovanje koje je proizašlo iz ahad hadisa.
Ponovio sam njegove riječi, a jako su mi zasmetale i osjetio sam srdžbu kada je nastavio da govori: „U drugoj predaji spomenut je termin „noga“, umjesto termina „stopala“.
Rekoh: Želite da Allahu potvrdim da ima noge? I da to smatram sastavnim dijelom islamskog vjerovanja koje vjernike obvezuje?
Reče: Da, to je bio stav prvih narašraja/selefa…!
Rekoh: Koliko ste samo smjeli na Boga potvarati ono što ne znate. Prvi naraštaji muslimana ne znaju ništa o toj tvojoj nozi, niti je kad ko imao priliku čuti nekog islamskog misionara da ljude opterećuje vjerovanjem u Božje noge…

Temelj ove cijele priče spominje Kurtubi u svome komentaru Kur’ana u sasvim jasnom kontekstu. On tamo kaže: U Muslimovom sahihu, Buhariji i kod Tirmizija! Od Enesa ibn Malika od Poslanika s.a.v.a. da je rekao: “U džehennem će neprestano biti bacane skupine, a on će govoriti: Ima li još? Sve dok Vlasnik svake moči u nju ne stavi „kidemehu“, a zatim će džehennemska vatra se smotati
( tj. progutat će one u njoj i prestati  pitati: ima li još ) i reći će: Dosta! Dosta! Tvoje Ti moći i plemenitosti. A u džennetu će neprestano ostati velika praznina sve dok Allah ne stvori za njega  posebna stvorenja i nastani ih u ostatku dženneta! Ovo je Muslimov rivajet.
U drugoj predaji od Ebu Hurejre se prenosi:
„A što se tiče vatre ona se neće napuniti dok Allah u nju ne stavi „Radžulehu“ i kaže joj: Dosta, dosta, tada će se ispuniti i smotati, a Allah nikome od svojih stvorenja neće nepravdu učiniti, a što se tiče dženneta, Allah će za njega posebna nova stvorenja stvoriti“.
Rekli su naši učenjaci, Allah da im se smiluje ( Kurtubijeve riječi): Što se tiče značenja riječi el Kidem, to su oni koje će Allah predati vatri ( jukadimuhumunnar, riječ el kidem ili el kadem u ar. znači stopalo, a može značiti i ono što se servira, daje, stavlja ispred, tako da i sa strane samog arapskog jezika ne mogu za ovu predaju koja nije mutevatir/kategorično potvrđena od Poslanika, eksplicitno braniti ovo nakaradno shvatanje o.p. ). – nastavlja Imam Kurtubi: Jer je u njegovom znanju prethodilo da će ovi ljudi završiti u vatri, jednako tako i riječ er-Redžl može da znači veliki broj ljudi ili nečega drugoga. U arapskom se kaže:

رأيت رجلا من الناس و رِجلا من الجراد

„Vidio sam bujicu/masu/gomilu ljudi, vido sam horde/redžlan skakavaca“
Pjesnik veli:

( فمر بنا رجل من الناس و انزوى … إليهم من الحي اليمانيين أرجل )
 ( قبائل من لخم و عك و حمير على … ابني نزار بالعداوة أحفل )

„Pokraj nas prođe skupina ljudi ( redžlun mine nas ) i nestade … a za njima Jemenskog kvarta ljudine… plemena iz Lahkama, Ukla i Himjera puni mržnje spram dva sina iz Nezara“.
Ovo značenje pojašnjava i ono što se prenosi od Ibn Mes’uda gdje stoji da je rekao: “U vatri nema kuće, niti lanaca, niti malja, niti kovčega, a da na istom nije napisano ime njegovog stanovnika. Svaki džehennemski čuvar čeka svoga gosta čije ime i svojstva znade, pa kada svaki od njih  ispuni ono što mu je naređeno i ono što čeka, i ne ostane niko, reći će čuvari džehennema: Stani, stani, dosta nam je! Učinili smo dosta, a i dosta nam je. Tada će se džehennem obaviti oko onih koji su u njemu i zatvoriti će se jer neće više ostati niko da čeka“.
Ovdje vidimo kako se skupina koja čeka presudu naziva pojmovima er-Redžl i el Kiedem, a ovakvom tumačenju u prilog idu Poslanikove riječi u istom hadisu: „A i u džennetu će neprestano biti praznina sve dok Allah ne stvori za njega dio stvorenja, i tako ih nastani u onome što je ostalo od dženneta“.
Imam Kurtubi je ovo značenje još bolje pojasnio u svojoj knjizi o Božjim atributima zvanoj el Esma’ ve Sifat koja dio opširnijeg djela El esna’, pa neka je hvaljen Allah.
Nadr ibn Šumejl veli tumačeći Poslanikove riječi:

حتى يضع الجبار فيها قدمه

„Sve dok Silni ne stavi u nju ( vatru ) kademehu( može značiti i nešto što je prethodilo)“. – To jeste one ljude za koje je on od iskona znao da će biti stanovnici džehennema.
( Pitam ove- Gazali se obraća ): Gdje su ovdje stopala ( el kidem ) koja služe za hodanje u ovom jasnom kontekstu. Vjerovanje se ne izmišlja i tvori na ovako smiješan način. Čuj vjerovanje u Božju nogu!! Šta je s vama?

Rekoh mu: Temelji islamskog vjerovanja crpe svoj nauk iz kategorično potvrđenih i kategorično jasnih tekstova koji ne ostavljaju prostora za neko drugo tumačenje…

و إذا كان الأحناف يرون أن خبر الواحد لا يثبت فريضة في الفروع العلمية ، لأن الفرض عندهم يثبت بدليل القطعي لا شبهة فيه ، فكيف نتصور نحن إثباته لعقيدة يكفر منكرها ؟
و لكن الطالب السلفي قال : إن القرطبيَّ أشعري المذهب ، و إنه أحد المفسرين الجانحين إلى التأويل ، و هو يشبه الرازي و الغزالي ، و إنهم جميعا مبتدعة لا يؤخذ الإسلام منهم …
و علمت أن الغلام مملوءٌ بالجهالة ، و أنه – مثل غيره من أدعياء السلفية لا تصلح الأرض معهم و لا بهم…

Ako učenjaci hanefijske pravne škole smatraju da predaja koju prenosi jedan ili više a koja nije kategorična, sama po sebi nije dovoljna da bi nešto bilo stroga vjerska dužnost u ograncima vjere ( fikhu ), jer neki propis kod njih postaje farzom samo sa kategoričnim dokazom u koji nema sumnje, kako mi mislimo sa istim ( nekategoričnim argumentima ) potvrditi temelje vjerovanja koje ako neko zaniječe napustio je islam?
Međutim učenik selefija mi odgovori slijedeće: „Kurtubi je eš’arijskog pravca, on je jedan od komentatora Kur’ana koji naginju interpretaciji (tumačenju sličnih fraza u duhu arapske metafore o.p.), on je sličan Raziju i Gazaliju, a oni su svi novotari, od njih se islam ne uči…
Tada vidjeh da je dečko skladište neznanja, i da sa njim i njemu sličnim koji zagovaraju slijeđenje prvih naraštaja, nema dobra za muslimansku zemlju, niti se u dobro mogu iskoristiti…

Preuzeto iz Knjige savremnog islamskog autoriteta Muhameda el Gazalija, preselio1996. g.

Allahovo vrijeme

Ne može se porediti naše i Allahovo vrijeme

Časni Kur’an na dva mjesta (sure Hadždž i Sedžda) kaže da je jedan dan kod Allaha koliko 1000 godina po našem računanju. U suri Mearidž stoji da je jedan dan kod Allaha koliko 50.000 godina po našem računanju.

Generalno, ovi ajeti znače da je vrijeme kod Allaha neuporedivo sa zemaljskim vremenom. Primjeri koji su navedeni su 50.000 zemaljskih godina. Drugim riječima, jedan dan (period) kod Allaha traje veoma, veoma dugo, prema našem računanju.

Zabluda: Kur’an na jednom mjestu kaže da jedan dan kod Allaha traje koliko 1000 naših godina, a na drugom mjestu kaže da je jedan dan kod Njega koliko 50.000 naših godina. Ovo je očigledna kontradikcija!

Jeum znači period, epoha

Arapska riječ koja se u svim ovim ajetima koristi je jeum, što osim značenja dan ima i značenje epoha, veoma dug vremenski period. Ako riječ jeum ispravno prevedete, neće biti nikakve konfuzije. Evo tih ajeta:

  1. a) Sura El-Hadždž, 47. ajet:

Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju.

Kada su nevjernici požurivali kaznu kojom im se prijeti, Kur’an im je odgovorio da će Allah ispuniti Svoju prijetnju. Jedan dan kod Allaha traje koliko hiljadu godina po zemaljskom računanju.

  1. b) Sura Es-Sedžda, 5. ajet:

On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje.

Ovaj ajet nam kazuje da se sva djela vraćaju Allahu u periodu koji traje hiljadu godina prema našem shvatanju i računanju vremena.

  1. c) Sura El-Me’aridž, 4. ajet:

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje

Ovaj ajet je kristalno jasan! Meleki i Džibril se uzdižu ka Allahu u vremenskom periodu koji traje 50.000 godina.

Period trajanja dva različita posla ne mora biti isti. Na primjer, ako kažem da mi do destinacije A treba sahat vremena putovanja, a do destinacije B 50 sahata, ove dvije tvrdnje ni po čemu nisu kontradiktorne. Navedeni kur’anski ajeti ne samo da nisu kontradiktorni jedni drugima već su u savršenom skladu s potvrđenim naučnim činjenicama.

Autor: Dr. Zakir Naik.