Današnja hutba 1Juni-2012 (11Redžeb 1433)
Primljenja dova
Danas ćemo govoriti o jednoj karakteristiki koju svako od nas posjeduje, to je jedna vrsta oruđa koju nam je uzvišeni podario, ali trebamo naučiti kako se rukuje s tim oruđem, trebamo naučiti kako pravilno rukovati, da nebi nanjeli i sebi i drugima štetu. Rdi se o dovi draga braćo, koja je prijeko potrebna svakom, a pogotovo nama muslimanima današnjice. Allah dž,š, zahtjeva i traži od nas da Mu se obraćamo dovom. Ko odbije da se obrati Allahu dž,š, sa dovom takav se smatra arogantnim i nepokornim. Uzvišeni kaže u suri Gafir 60:
وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ ۚ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ.
Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. Da bi insan uputio dovu Allahu dž,š, mora se pridržavati pravila, kao što je vrijeme, mjesto, pozicija, sadržaj dove itd. Ova i druga pravila pomažu na uslišavanje ili primanje dove.
Spomenut ću samo neke faktore koji će pomoći da dova bude primljena, a to su; 1. Vjerovanje u Allaha dž,š. 2. Pokoravanje Allahu dž,š. 3. Upućivanje dove sa skrušenošću, strahom i nadom. 4. Upućivanje dove sa iskrenošću i povjeljviošću. 5. A u sve to uključuje da naša hranu i piće, zatim odjeća da bude stečeno na halal dozvoljen način, u protivnom dova neće biti primljena. Sve ovo se spominje u par ajeta koje ćemo navesti; prvi je iz sure Bekare 186 ajet uzvišeni kaže;
وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ ۖ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ ۖ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ.
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. U suri Gafir 14, Allah kaže:
فَادْعُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ وَلَوْ كَرِهَ الْكَافِرُونَ.
Klanjate se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko. Neke od dova mogu biti odmah primljene, dok neke mogu biti odgođene onoliko koliko to uzvišeni želi i hoće. Dova Zekerijaha a,s, je bila neposredno primljena, još dok je obavljao namaz u džamiji. Allah dž,š, ga je obradovao sinom koji se zvao Jahja a,s, a i on je postao Poslanik. Kaže uzvišeni u suri ali Imran 38;
هُنَالِكَ دَعَا زَكَرِيَّا رَبَّهُ ۖ قَالَ رَبِّ هَبْ لِي مِن لَّدُنكَ ذُرِّيَّةً طَيِّبَةً ۖ إِنَّكَ سَمِيعُ الدُّعَاءِ. فَنَادَتْهُ الْمَلَائِكَةُ وَهُوَ قَائِمٌ يُصَلِّي فِي الْمِحْرَابِ أَنَّ اللَّهَ يُبَشِّرُكَ بِيَحْيَىٰ مُصَدِّقًا بِكَلِمَةٍ مِّنَ اللَّهِ وَسَيِّدًا وَحَصُورًا وَنَبِيًّا مِّنَ الصَّالِحِينَ.
Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, reče podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: “Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.”
Dok imamo i drugi primjer Ibrahima a,s, čija je dova bila odgođena oko 3000 godina kasnije. Kada je Ibrahim a,s, ostavio svoju ženu Hadžer sa sinom Islamilom a,s, u Mekki, Ibrahim a,s, je uputio posebnu dovu da Allah podari da od njegove loze njegovih potomaka od Islamila ,a,s, bude Poslanik, Allah kaže u suri Bekare 129:
رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ ۚ إِنَّكَ أَنتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ.
Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!
Sad ćemo spomenuti grupu ljudi od kojih se dova prima, a to su; 1. Onaj koji je očajan. 2. Kome je nepravda učinjena. 3. Otac protiv sina. 4. Pravedni vladar. 5. Dobro ii hairli odgovjeno djete svojim rodieljima. 6. Putnik. 7 postač do se ne iftari. itd.
Kako da upućujemo dove? Treba da upućujemo dove na onaj način kako to Njemu uzvišenom dolikuje, a to je sa Njegovim lijepim imenima i atributima, uzvišeni kaže u suri Isra 110:
قُلِ ادْعُوا اللَّهَ أَوِ ادْعُوا الرَّحْمَٰنَ ۖ أَيًّا مَّا تَدْعُوا فَلَهُ الْأَسْمَاءُ الْحُسْنَىٰ ۚ وَلَا تَجْهَرْ بِصَلَاتِكَ وَلَا تُخَافِتْ بِهَا وَابْتَغِ بَيْنَ ذَٰلِكَ سَبِيلًا.
Reci: “Zovite: ’Allah’, ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša. Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga.
Kada i gdje uputiti dovu? Napr; 1. Dok smo na sedždi. 2. Uoči petka, i cijeli dan petka. 3. Između ezana i ikameta. 4. Između dvije hutbe. 5. Kada pada kiša. 6. U noći lejletul kadr. 7. Na dan Arafata. 8. Tokom mjeseca ramazana. 9. Poslije svakog namaza. 10. Kada se okupe muslimani zajedno. Itd.
Završit ću sa jednim hadisom kog prenosi Enes ibn Malik r,a, da je Poslanik a,s, rekao prenoseći od Allaha dž,š, da je rekao; radi se o hadis Kudsiju. Bilježi ga Ebu Ja’la.
عَنْ أَنَسِ بْنِ مَالِكٍ , رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ , عَنِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ , فِيمَا يَرْوِيهِ عَنْ رَبِّهِ عَزَّ وَجَلَّ , قَالَ : ” أَرْبَعُ خِصَالٍ وَاحِدَةٌ مِنْهُنَّ لِي ، وَوَاحِدَةٌ لَكَ عَلَيَّ ، وَوَاحِدَةٌ بَيْنِي وَبَيْنَكَ ، وَوَاحِدَةٌ فِيمَا بَيْنَكَ وَبَيْنَ عِبَادِي , فَأَمَّا الَّتِي لِي تَعْبُدُنِي وَلا تُشْرِكُ بِي شَيْئًا , وَأَمَّا الَّتِي لَكَ عَلَيَّ فَمَا عَمِلْتَ مِنْ خَيْرٍ جَزَيْتُكَ بِهِ , وَأَمَّا الَّتِي بَيْنِي وَبَيْنَكَ فَمِنْكَ الدُّعَاءُ وَعَلَيَّ الإِجَابَةُ , وَأَمَّا الَّتِي بَيْنَكَ وَبَيْنَ عِبَادِي فَارْضَ لَهُم مَا تَرْضَى لِنَفْسِكَ.
Rekao je uzvišeni; četiri karakteristike, jedna od njih pripada Meni, druga pripada vama od Mene, treća je između Mene i vas, i četvrta između vas i mojih robova. 1. Ona koja pripada Meni; Samo Mene obožavajte i ne činite šrk (ne prepisujte Mi druga). 2. Što je vaše; da sve što uradite od hajra, Ja ću vas za to nagraditi. 3. A što je između Mene i vas; Od vas je dova, a na Meni je uslišavanje dove. 4. A između vas i Mojih robova je; Da budeš zadovoljan i sretan to što imaš i da to isto želiš da imaju i drugi.
Imam Sedin Agić
Hutba reisu-l-uleme u Carevoj džamiji
Hutba reisu-l-uleme u Carevoj džamiji
إِنَّ الْحَمْدَ لِلَّهِ، نَحْمَدُهُ وَ نَسْتَعيِنُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَعوُذُ باِللهِ مِنْ شُروُرِ أَنْفُسِناَ وَ سَيِّئَاتِ أَعْمَالِناَ، مَنْ يَهْدِهِ اللهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ، وَ مَنْ يُضْلِلْهُ فَلاَ هَادِيَ لَهُ، وَ أَشْهَدُ أَنْ لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُ وَحْدَهُ لاَ شَريِكَ لَهُ، وَ أَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّداً عَبْدُهُ وَ رَسوُلُهُ.
Hvala Allahu hvalom koja se nikom ne upućuje osim Njemu, jer se uistinu Njemu sve vraća, hvalom koja prilići Njegovim blagodatima, koja On stalno uvećava i s kojom se postiže Njegovo zadovoljstvo.
Molimo Allaha Uzvišenog da blagoslovi onoga s kojim je zapečečeno poslanstvo, Muhammeda Alejhisselama, kao i njegovu braću Allahove poslanike Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa, alejhim salavat i selam, i sve druge koje je Allah nadahnjivao znanjem i mudrošću kako bi donosili radosnu vijest svjetovima. I Neka je blagoslov na sve njihove sljedbenike.
Učimo dovu Allahu Uzvišenom da nas sačuva od posrtaja. Žurimo prema Allahu kako bi naša riječ i djelo bili radost i sreća ljudima.
Draga braćo i sestre,
Šta je sloboda? Sloboda je pravo na izbor dobra (الخير) protiv zla (الشرّ). Otuda se pojam slobode na arapskom jeziku izvodi iz korijena riječi (الخير), tj., sloboda je الاختيار pravo na izbor onoga što je dobro i korisno a protiv onoga što je zlo i štetno.
Čovjek se rađa slobodan, kao što nam se kaže u jednom hadisu:
كل مولود يولد على الفطرة
– Svako dijete se rađa u svojoj ljudskoj prirodi, slobodno od grijeha sa mogućnošću i pravom na izbor dobra, ali ga najprije roditelji usmjere da ide ovim ili onim putem te da prihvati ovaj ili onaj svjetonazor.
Dakle, sloboda je prirodno pravo čovjeka, kojeg je Allah stvorio da bude u službi dobra i da se bori protiv zla. A najveće zlo je ropstvo, kao ovisnost o gospodaru, koji prisiljava roba da se slijepo pokorava. I baš zato što je rođen slobodan, čovjek ima samo jednog Gospodara, onoga koji ga je stvorio slobodnim da bude samo Njemu u službi kako bi se spasio od ropstva bilo kojem čovjeku, koji nije dorastao da gospodari ni svojim vlastitim životom, a kamoli životima drugih ljudi.
U tome je najviši smisao vjere, najviši smisao tevhīda, jer onaj koj je svjestan svoje ovisnosti o Jednom i Jedinom Gospodaru svega što postoji, svjestan je i svoje vlastite slobode u odnosu na druge ljude, koji su također, ovisni o istom Gospodaru, pa je protivno zdravom razumu da se bilo koji čovjek nameće kao gospodar bilo kojem drugom čovjeku. Upravo zato što je i sam bio svijestan svoje ovisnosti o Gospodaru svjetova, faraon je iz oholosti imao potrebu da se povišenim glasom proglašava gospodarem ljudi:
هَلْ أتَاكَ حَدِيثُ مُوسَى (79:15) إِذْ نَادَاهُ رَبُّهُ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى (79:16) اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى (79:17) فَقُلْ هَل لَّكَ إِلَى أَن تَزَكَّى (79:18) وَأَهْدِيَكَ إِلَى رَبِّكَ فَتَخْشَى (79:19) فَأَرَاهُ الْآيَةَ الْكُبْرَى (79:20) فَكَذَّبَ وَعَصَى (79:21) ثُمَّ أَدْبَرَ يَسْعَى (79:22) فَحَشَرَ فَنَادَى (79:23) فَقَالَ أَنَا رَبُّكُمُ الْأَعْلَى (79:24)
Dakle, u Kur’anu nam se postavlja pitanje: – Da li je doprla do tebe vijest o Musau? Vijest o tome da ga je Gospodar njegov u svetoj dolini Tuvā zovnuo i rekao mu: – Idi faraonu, koji se osilio i reci mu: – Da li bi ti da se popraviš, da te o Gospodaru tvome poučim, pa da ga poštuješ!?”. Pa mu je najveće čudo pokazao, ali je faraon sve to porekao i nije ništa poslušao, već se okrenuo, uzoholio i povikao: – Ja sam vaš najveći gospodar! – reče faraon.
Očito da do nekih ova priča o Musau još nije doprla iako je ona stara koliko je star i ljudski rod, ali je izgleda uvijek nova za one koji još uvijek neće da je čuju, jer misle, kao što je i faraon mislio, da su gospodari života ljudi, jer misle da su gospodari savjesti ljudi, jer misle da su gospodari prava ljudi, jer misle da su gospodari sreće ljudi, jer misle da su gospodari imetka ljudi, jer misle da su gospodari časti ljudi.
Naravno, oni nisu gospodari nikoga i ničega, kao što ni faraon nije bio gospodar nikoga i ničega, osim svoje gluposti i povijesnog poraza i poniženja. Da, tako je, svi oni koji su sebi umišljali da su gospodari ljudskih života, ljudskih uvjerenja, ljudskih sloboda, ljudskih prava i ljudske časti doživjeli su povijesni poraz i poniženje kao primjer ljudske gluposti i sramote:
وَحَبِطَ مَا صَنَعُواْ فِيهَا وَبَاطِلٌ مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ (11:16)
– Sve što su uradili uzalud im je i sve što čine beskorisno im je (Kur’an, 11:16).
A to su oni kojima se čini da mogu raditi što hoće i da mogu činiti što im je volja sve dok su u takvom položaju koji im omogućava da se služe argumentom sile protiv sile argumenta i koji to rade iz potrebe da drugoga omalovaže i obesprave. Jučer smo obilježili sjećanje na dan kad su naša braća u Prijedoru morali stavljati bijelu traku kako bi njihovim ubicama bilo lakše pogoditi željenu metu, a to je ljudski život, ljudska vjera, ljudska sloboda i ljudska čast.
Ovih dana smo ostali zatečeni viješću da je u sred Sarajeva na Filozofskom fakultetu uveden embargo na akademsko napredovanje u obrazovanju osobi koja drugačije misli od njezinih ispitivača, odnosno inkvizitora.
Međutim, kako oni u Prijedoru tako i ovi u Sarajevu zaboravljaju da su povijest Bosne pravili slobodoumni heretici a ne podobni i podanički robovi te da je bosanski duh slobode nadživio sve tirane i despote pa će nadživjeti i ove sadašnje koji su sebi umislili da nas nakon pokušaja biološkog istrebljenja sad mogu i duhovno i intelektualno progoniti jednog po jednog dok nam ne ubiju volju za slobodom, kao najvećom dunjalučkom vrijednošću.
Na drugoj strani, svi oni koji su se borili za pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast upamćeni su kao povijesni pobjednici, koje poštuje cijeli svijet. To im i Allah, dž.š., obećava kad kaže:
إِنِّي جَزَيْتُهُمُ الْيَوْمَ بِمَا صَبَرُوا أَنَّهُمْ هُمُ الْفَائِزُونَ (23:111)
– Danas ih ja nagrađujem za upornost i dosljednost i oni su pobjednici (Kur’an, 23:111).
A to su oni koji su se jučer, noseći bijelu traka na ruci, solidarisali sa žrtvama progona, silovanja i ubijanja u Prijedoru, kao i sa onima koji su u Omarskoj i Karatermu bili zatočeni u konclogoru samo zato što su muslimani Bošnjaci. To što nam se događa u Prijedoru, gdje se nastoji negirati zločin i zabraniti suosjećanje sa žrtvama konclogora, kao i u Sarajevu, gdje se pokušava ubiti pravo na akademsko napredovanje i pravo na drugačije mišljenje te osporiti sloboda savjesti, treba da nas ujedini u našem naporu da osiguramo da naše pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast ne ovisi od njihove milosti, već od našeg jedinstva i sloge na putu dobra do naše zajedničke sreće, mira i sigurnosti.
U Kur’anu Časnom kaže nam se da svako ima pravo na svoje mišljenje, ali se vi natječite za izbor onoga što je za vas dobro i korisno:
وَلِكُلٍّ وِجْهَةٌ هُوَ مُوَلِّيهَا فَاسْتَبِقُواْ الْخَيْرَاتِ أَيْنَ مَا تَكُونُواْ يَأْتِ بِكُمُ اللّهُ جَمِيعًا إِنَّ اللّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ (2:148)
– Svako ima pravo na svoju Kiblu, tj., na svoj pravac u životu, mišljenju i vjerovanju, ali vi se natječite u izboru onoga što je dobro i korisno, jer gdje god budete na kraju čete se svi vratiti Allahu, jer Allah zaista sve može (Kur’an, 2:148).
Pitanje slobode se stoga ne odnosi na to da li naš izbor i postupci imaju uzrok već na ono šta bi zapravo njihov uzrok trebao biti. Onda kada smo mi – ono što zapravo i jesmo - sami sebi uzrok mi smo slobodni. Jer, zasigurno, ne bi se mogli smatrati slobodnim ako smo u nemogućnosti da izrazimo određenu sklonost, ukus ili interes za vlastiti izbor dobra niti se sloboda dostiže ako smo dužni izraziti nešto što nije u skladu sa našim karakterom, kojeg određuje želja za dobrim i korisnim.
Broj mogućih alternativa u izboru nije mjerodavan. Bilo da su neke druge mogućnosti pružene ili ne, ja sam slobodan kada mogu učiniti stvar koju želim učiniti, kao moje uvjerenje da činim dobro i korisno djelo.
Sloboda, u tom smislu samoodređenosti, uključuje moralnu odgovornost. U društvu u kojem postoji podjela rada i gdje ljudi ovise jedni o drugima, nedostatak bilo kakvog vida međusobnog poštivanja prava i obveza morali bi prouzrokovati katastrofu. Tada bismo imali rat u kojem bitku vode svi protiv svih. Takva doktrina, praktično primijenjena, može se činiti kao Božji znak tiraninu i istraživaču, ali za čovječanstvo to bi značilo haos.
Allahu Svemogući, osnaži nas u našem pravu na život, vjeru, slobodu, imetak i čast!
Allahu Sveznajući, pouči nas da se ujedinimo u našoj borbi za slobodu!
Allahu Milostivi, omili nam zajedništvo u vjeri i sudbini!
Izvor: Rijaset.ba
Deset podvala o imamima
Deset podvala o imamima
Piše: Abdulgafar Velić
O imamima i Islamskoj zajednici decenijama su drugi kreirali predodžbu, opisivali ih, te često i zlonamjerno predstavljali. Uprkos svim teškim optužbama primjetno je još uvijek kod naših imama, a i muslimana uopće, nepostojanje volje za vlastitom i ispravnom prezentacijom. Ovaj tekst upozorava na deset podvala nudeći skromni doprinos suprotstavljanju takvim tendencijama i podizanju svijesti i samopoštovanja.
Prva podvala: “Slušaj šta hodža priča ali ne radi šta hodža radi.” – Ova konstrukcija može se dvojako tumačiti; slušaj šta govore, a ti to ne radi, tj. slušaj a ne prakticiraj, a drugi pristup ili tumačenje bi bilo da hodže ne rade kako islam nalaže tj. kako sami govore, pa ih stoga ne treba slijediti. Ovakve i slične konstrukcije nisam pronašao u starijoj literaturi, nekim prijašnjim listovima, časopisima, kazivanjima, knjigama. Primjetno je da su bošnjački časopisi poput Tarika, Muallima, Misbaha, Jeni Misbaha, Hikmeta, El-Hidaje i dr., iskazivali poseban respekt prema imamima. I drugi časopisi (kulturni, nacionalni, zabavni, i sl.) nisu na ovaj način pisali o imamima. Činjenica je da su pojedine imame kritikovali zbog nedovoljnog obrazovanja i nepraćenja potreba vremena, međutim, nikada se nije udaralo i sumnjalo u čast imama. Očigledno je da se ova podvala počinje širiti među našim ljudima u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Bio sam svjedok kad jedan Bošnjak u šali izgovara ovu krilaticu pred nekolicinom imama. Pitao sam ga da li je to jutro klanjao sabah namaz u džamiji. Rekao je da nije. Vidiš ove imame, kazao sam mu, oni su gotovo svako jutro u mihrabu na sabahu! Trebao si i ti biti s njima, savjetovao sam mu.
Druga podvala: Iz ove prve podvale proizilazi druga, koja naše imame ciljano smješta u ljude sumnjivog morala, griješnike, varalice i ljude kojima ne treba vjerovati. Ta politika ide dotle da su se neke imame optuživali kako čak nose i krstove ispod ahmedija. Stariji imami se sjećaju vremena kad su i reisu-l-ulemu optuživali da nosi krst ispod ahmedije i džube. Kad je ta priča stigla do jednog muslimana u džematu Umoljani (Bjelašnica) odložio je svoje poslove i uputio se u Sarajevo da to provjeri. Zaustavio je reisu-l-ulemu u Saračima nakon podne namaza i kazao mu da skine ahmediju. “Šta ti je čovječe, šta hoćeš?” – govorio mu je reisu-l-ulema. “Čuo sam da nosiš krst ispod ahmedije i košulje pa sam došao da to provjerim. Ne mogu se s tim pomiriti, pa sam morao doći,” govorio je. Uveo ga je reisu-l-ulema u jedan od prolaza i skinuo ahmediju te raskopčao košulju i kazao: “Evo vidiš, to su laži i zlonamjerna podvala!” Poljubio je iskreni musliman iz Umoljana svog reisu-l-ulemu u čelo, zatim u prsa i ljutito uskliknuo: “Vallahi lažu!”
Treća podvala: “Hodže i popovi najveći lopovi.” – Kako prethodne podvale datiraju iz komunističkog vakta tako i ova, slika je jedne politike. Riječ je o ciljanoj i planskoj diskreditaciji na prvom mjestu imama. Iako su živjeli na rubu životne egzistencije, bez ikakvih redovnih primanja i osiguranja, kao građani drugog reda, itd., Ova podvala govori o kojem stepenu bezobrazluka je riječ. Naše su džematlije šutile na ove podvale, neke su se čak i upecale u ove opasne rabote. I šta se desilo? Nedugo na red dolazi prvi saff. Počela je podvala kako su “u prvom saffu sami lopovi i prevaranti.” Zašto baš prvi saff? U prvom saffu su naše najstarije, najobrazovanije, najčestitije džematlije. Cilj je i njih diskreditovati, jer, ako se uništi prvi saff onda više i nemamo saffova. Šutnja i na ovu podvalu rezultirala pojavom nove konstrukcije i optužbe. Ovaj put su lopovi svi oni koji idu u džamiju!?
Četvrta podvala: Kao četvrtu podvalu navodim optužbu na račun imama za podjelu naroda u Bosni i Hercegovini. “Svojim djelovanjem imami su povećali jaz među narodima,” tvrde ovdašnji analitičari socioloških prilika u Bosni i Hercegovini. Međutim, zanemarili su jednu činjenicu da je Allah, dž.š., podijelio ljude na narode i plemena, a ne imami. Važno je ovdje istaći činjenicu da Kur’an poziva ljude da se međusobno priznavaju. Vjerovatno je problem imama što im je vodilja kur’anska poruka o naređivanju priznavanja drugih, a suprotstavljanju negaciji naroda i identiteta drugih ljudi. Treba istaći da se imami optužuju za podjelu naroda u BiH upravo od onih koji su decenijama osporavali bosanskim muslimanima njihov nacionalni identitet.
Peta podvala: Naredna podvala je tendencija ograničavanja imamskog djelovanja i “zatvaranja imama u džamije.” Nerijetko na medijima slušamo svakojake stručnjake kao i aktualne političke aktere kako nam objašnjavaju šta imami treba da rade. Tvrde ti isti da imam ne treba tretirati pitanja države, vlasti, i sl., već da samo i’tikafi i zikri. Ispostavlja se da svi imaju pravo da se bave važnih društvenim pitanjima, pitanjima vlastite egzistencije, sigurnosti, državom, itd., osim imama!? Brojne su nevladine organizacije, civilni sektor, udruženja, intelektualci koji trebaju da se uključe u društvena dešavanja, dok vjerske zajednice, posebno Islamska zajednica, to pravo ne smiju imati?
Šesta podvala: Jedna od podvala jeste i ta da su “imami rušitelji države.” Svojim djelovanjima, kako tvrde pojedini krugovi i mediji, ruše sekularni koncept države i multikulturu bosansko-hercegovačkog društva. Oduzimanjem imovine Islamskoj zajednici išlo se ka tome da ona postane jetim iliti bolesnik na infuziji koja bi trebala ovisiti od sadake. Svaki pokušaj povratka imovine i zaštite svojih prava ali i prava muslimana, Islamska zajednica se optužuje da ruši državu. Islamska zajednica nema svoje parlamentarce, ne kontroliše državne medije, vojsku, policiju, tužilaštvo, sud, obrazovne institucije, zdravstvo, itd. Islamska zajednica ne želi upravljati narodom, ona je u službi narodu. Ipak, bez obzira na ove podvale, na svaki zulum prema svom narodu, ili bilo kojem građaninu, Islamska zajednica treba da se podigne i reagira.
Sedma podvala: U nizu optužbi na račun imama jeste i ta da su “protiv fabrika i ekonomskog prosperiteta naroda u Bosni i Hercegovini.” Podizanje porušenih džamija i gradnja novih u naseljima kojima su potrebne džamije jedan je od osnovnih zadataka i misije Islamske zajednice. Međutim, nedugo nakon agresije počinje priča o prekomjernom broju džamija. Drugi su pak govorili da nisu protiv džamija, ali da su potrebnije fabrike, te da će te fabrike izgraditi džamije, itd. I jedni i drugi krivili su i krive Islamsku zajednicu i imame. Naime, isti oni koji optužuju Islamsku zajednicu da narušava sekularni koncept Bosne i Hercegovine istovremeno traže od nje da gradi fabrike i da se brine o ekonomiji države. Treba još dodati da su ti isti oduzeli vakuf Islamskoj zajednici dok su narodnu imovinu pripajali sebi i svojim političkim projektima.
Osma podvala: Jedna od najaktualnijih podvala jeste podvala za “radikalizam bosanskih muslimana.” Istina je nešto sasvim suprotno. Naime, imami su najzaslužniji što radikalno učenje i shvatanje islama nije naišlo na plodno tlo među bosanskim muslimanima. Svako zlo su na vrijeme i u korijenu sasijecali. Stotinama godina Bosna je bila najudaljenija i najisturenija muslimanska pokrajina. Shodno tome bila je plodno tlo za pojavu različitih sekti i iskrivljenih učenja. Međutim, to se nije desilo, jer je u Bosni uvijek bilo mudre uleme koja je sve opasnosti na vrijeme prepoznavala i zaustavljala. Nema dileme da je i danas Bosna jedna od stanica brojnim nedobronamjernim tumačima islama, međutim, tako nešto se neće i ne može primiti u Bosni. Za to su zaslužni bošnjački imami, a i naš narod.
Deveta podvala: Još jedna od optužbi kojima se optužuju imami i Islamska zajednica jeste “izmišljanje islamofobije”. Reći će ‘slobodni’ mediji da napadi na reisu-l-ulemu nisu islamofobija. Islamofobija je širenje nerazumnog straha od islama i muslimana. Pa zar predstavljanje reisu-l-uleme, vjerskog poglavara bosanskih muslimana, kao prijetnje Bosni i Hercegovini i opasnosti za njene građane nije islamofobija? Zašto se širi neobjektivan i nerazuman strah od reisu-l-uleme i Islamske zajednice? Isti strah je širila srednjovjekovna Evropa u cilju mobilizacije ljudi za križarske pohode. Isti strah koristila je velikosrpska politika da mobilizira i motivira vojsku za etničko čišćenje, te da pred svijetom opravda genocidne namjere. Stoga, svim događajima i izjavama u kojima postoje elementi islamofobije prilazimo s velikim oprezom. Nijednu od izjava, u kojima se sije strah od muslimana, ne podcjenjujemo. Kao narod sa svježim ranama nedavno preživjelog genocida ne dozvoljavamo nikome da nam uzima pravo na oprez.
Deseta podvala: “Imami su dežurni krivci za sve loše pojave i događaje u Bosni i Hercegovini.” – Kao imam bit ću kriv što uopće pišem o ovim podvalama. Skoro smo došli do situacije da će imame kriviti i za poskupljenje struje, loših saobraćajnica, neočišćenih ulica od snijega, kašnjenja tramvaja, itd.
(Preporod, 01. juni 2012. godine)
Changing Ones Self – Episode 13
Like this:
DR. SC. SEAD SELJUBAC
Pet skupina (vrsta) klanjača
Pet skupina (vrsta) klanjača
Prva vrsta će bit kažnjena, druga vrsta će biti zadržana na obračunu, trećoj vrsti će njihove mane i grijesi bit prepravljeni (pretvoreni u dobra djela), četvrta će bit nagrađena a peta će biti u blizini svoga Gospodara, jer će primiti dio onoga koji učini svoj namaz oduševljenjem i zadovoljstvom svoga oka.
Pročitajte objasnjenje o kojim skupinama se radi: Ibn Qajjim el-Dževzijje, rahmetullahi alejhi, je rekao: Gledajući način obavljanja namaza, ljudi se dijele na pet vrsta:
Prva vrsta: To su oni koji su nemarni i griješni prema svojoj duši. To su oni koji ne uzimaju abdest ispravno, koji ne obavljaju namaz u njegovom vremenu i njegovim određenim granicama i ne ispunjavaju osnovne stubove namaza.
Druga vrsta: Oni koji paze da obave namaz u njegovom vremenu i u njegovim određenim granicama, ispunjavaju njegove osnovne stubove i uzimaju abdest onako kako treba. Međutim, njegova težnja za postizanjem suštine namaza propada zbog došaptavanja u namazu, tako da je on zauzet sa mislima i idejama.
Treća vrsta: Oni koji paze da svoj namaz obave u određenom vremenu, ispunjavaju njegove osnovne stubove, i teže da od sebe odagnaju došaptavanja, misli i ideje. Oni su zauzeti borbom sa svojim neprijatenjem (šejtanom) da im on ne ukrade ništa od namaza. Što se njih tiče, njima se piše dvoje – i namaz i džihad, (borba).
Četvrta vrsta: Oni koji su čvrsti/odlučni u svom namazu, izvršavaju i usavršavaju sve dijelove namaza, njegove osnovne stubove, obavljaju ga u određenim granicama i njihova srca postaju obuzeta u očuvanju njegovih prava i određenih granica, tako da od namaza ne bude ništa propušteno. Njihova sva briga je upućena prema njegovom uspostavljanju, izvršavanju i usavršavanju, kako i treba biti. Njihova srca su uronjena u namaz i u robovanje Uzvišenom Gospodaru.
Peta vrsta: Oni koji su čvrsti/odlučni u svom namazu kao i ovi prethodni. Međutim, pored ovoga, oni su uzeli i stavili svoja srca ispred Gospodara Uzvišenog, gledajući prema Njemu svojim srcima sa očekivanjem, srcima ispunjenim Njegovom ljubavi i moći, kao da vide i svjedoče Allaha. Došaptavanja, misli i ideje su nestali, a zastori koji su između njih i Njihova Gospodara su podignuti.
Ono što je između ovih osoba i ostalih, kada je u pitanju namaz, je superiornije i veće nego ono što je između nebesa i zemlje. Oni su zauzeti svojim Uzvišenim Gospodarom, oduševljeni sa Njim. Prva vrsta će bit kažnjena, druga vrsta će biti zadržana na obračunu, trećoj vrsti će njihove mane i grijesi bit prepravljeni (pretvoreni u dobra djela), četvrta će bit nagrađena a peta će biti u blizini svoga Gospodara, jer će primiti dio onoga koji učini svoj namaz oduševljenjem i zadovoljstvom svoga oka. Ko god učini svoj namaz, oduševljenjem i zadovoljstvom svoga oka, imat će blizinu svoga Gospodara učinjenu oduševljenjem i zadovoljstvom svoga oka za sva vremena. On će također bit učinjen zadovoljstvom za oko na ovom svijetu, jer ko god učini Allaha zadovoljstvom svoga oka na ovom svijetu, svako drugo oko će bit oduševljeno i zadovoljno sa njim.
Sad razmisli o ovome, koja vrsta ljudi misliš da si ti? Jesi li siguran? Može biti bolje, zar ne? Istinska borba do kraja. O Gospodaru, moji grijesi su veliki, ali mala količina Tvoga oprosta je veća od njih. O Allahu, oprosti veličinu mojih grijeha sa malo Tvoje milosti.
Izvor: http://bichamilton.com
Šale Nasrudin hodže
SAMO NEMOJ UNUTAR…
Upitase Nasaradin hodžu: “ Na dženazi, trebamo li ići ispred tabuta ili iza tabuta? Nasrudin hodža smireno reče: “ Ako hoćes idi ispred, ako hoćes iza samo nemoj unutar tabuta “
Šale Nasrudin hodže
PROSJAKOVA DOVA
Jednog dana, Nasradin hodža uputio se u šetnju, šetajući se gradom, susretne ga jedan siromah. U želji da dobije zlatnik obrati se hodži riječima: “ Hodža, daj mi jedan zlatnik, pa ću ti zauzvrat hajirli dovu činiti.”
Nasradin hodža, na ove riječi odgovori: “Ne želim tvoju dovu” Prosjak začudjeno: “Zašto ne želiš moju dovu” ? Na što mu Nasradin dade već spreman odgovor:” Da je tvoja dova hajirli, da se ona prima, ti prosjak ne bi bio”.
